U pobjedničkoj euforiji žrtvovana je Crna Gora

Piše

Nikola Petrović Njegoš

Godina 1918. mi zvuči kao topovski hitac, pobjeda koja se pretjerano uzdizala uprkos 18 miliona stradalih, civila i vojnika, svih naroda zajedno, ali i jedna crna godina kako za Crnu Goru, tako i za moju porodicu.

To je zakon oružja… Zakon jačeg…. I naravno da je bolje biti na strani pobjednika… Pravilo na snazi hiljadama godina. Pravilo koji bi valjalo promijeniti, jer će nas sve jača snaga našeg oružja jednog dana dovesti do sopstvenog uništenja…. Ako nam klimatske promjene za to ostave vremena.

Međutim, po prvi put je ovo pravilo prekršeno i Crna Gora je u tome bila jedna od prvih izuzetaka: od početka borbi je u taboru pobjednika žrtvovala svoju vojsku i pretrpjela neprijateljsku okupaciju.

Zauzvrat je jednostavno izbrisana sa mape i lišena svojih institucija. Jedina država koja je uspjela da se održi tokom pet vjekova okupacije otomanskog i austrijskog carstva na Balkanu, nije bila pozvana na proslavu pobjede.

Dinastija koja je četvrt vijeka vodila ovaj herojski otpor je bačena u zapećak istorije bez mogućnosti da se brani.

Jedan od pobjednika balkanskih ratova, kralj Nikola, koji je 57 godina vladao Crnom Gorom, ponižen je i tretiran poput lopova. Čini se da je to realpolitika. Nikad se na to neću navići!

VIJEK DA SE NEPRAVDA PRIZNA

Francuskoj, koja je bila jedan od glavnih aktera ove nasilne teritorijalne rekonstrukcije, bio je potreban jedan vijek da ovu nepravdu zvanično i prizna. Želio bih da navedem i početak govora gospođe Florans Manžen, direktorice za kontinentalnu Evropu u Ministarstvu spoljnih poslova Francuske, koji je održala kada me je, prije tri godine, odlikovala Legijom časti.

“… Stalo mi je da vam prije svega kažem da smo mi ovdje u Kej Dorseju (Ministarstvu vanjskih poslova Francuske) imali neku vrstu drevnog moralnog duga prema Vašoj porodici. Neću podsjećati na čitavu istoriju Vaše zemlje koja se, sama na jugoistoku Evrope, pobjedonosno odupirala tokom više od tri vijeka otamanskim pritiscima. Ali i pored toga mi smo ovdje, među ovim zidovima, u pobjedničkoj euforiji 1918, žrtvovali Kraljevinu Crnu Goru onome što cinično zovemo „viši interesi”. Vaš prađed, kralj Nikola je od samog početka rata 1914. bio saveznik koji se hrabro borio protiv brojčano nadmoćnog neprijatelja, za šta je bio loše nagrađen, a na Versajskoj mirovnoj konferenciji je to zaboravljeno.

Odlučili smo u tom periodu da rekonstruišemo jednu novu Evropu i da stvorimo veliku Jugoslaviju koja je trebalo da postane stub jednog novog i jakog političkog i vojnog saveza, Mala Antanta, predodređena da se suprotstavi svim osvetničkim i revizionističkim pokušajima onih koji su prethodno potučeni. A to je učinjenu na vašu štetu”.

GENERACIJE PONOSNE NA SVOJ IDENTITET

Šta je, u stvari, tom trenutku predstavljalo malo kraljevstvo od 300 000 stanovnika naspram projekta rekonstrukcije i pacifikacije jugoistočne Evrope kojeg su osmislile velike sile? Zaboravili smo da su tad, izolovani u svojim planinama, stotine hiljada muškaraca, žena i djece u simbiozi sa svojom teritorijom bili u stanju da se nekoliko vjekova odupiru najvećim silama tog vremena (Venecija, Osmansko, Austrijsko i Francusko carstvo).

Iz generacije u generaciju su ponosno gradili jedan poseban identitet.

Upravo je taj ponos, od davnina i za sve zajednice, temelj nacionalnog osjećanja. Treba li nas zbog toga kriviti?

Prvi pokušaj stvaranja nadnacionalne države je zasigurno bilo dobra ideja. Nažalost, imperijalni model, koji je vjekovima bio izvor svih regionalnih sukoba, sigurno nije bio i pravi model.

Međutim, ipak je već u tom periodu konfederalni model uspješno funkcionisao u Sjedinjenim Državama, a u Švajcarskoj se razvijao od 14. vijeka uprkos kulturološkim razlikama i manipulacijama njenih susjeda… Šteta!!!

Dakle, prvi je pokušaj okupljanja naroda koji su imali različite putanje, pod vlašću najvažnijeg među njima predstavljao traumatični neuspjeh.

Drugi surovi pokušaj, koji je takođe uslijedio nakon rata, je isto tako vođen otporom protiv okupatora, uz jednu novinu koja je podrazumijevala ideološku i socijalnu viziju. Uprkos njegovoj uspješnosti prvih decenija, ovaj će pokušaj doživjeti sunovrat i pretvoriće se u sramotni, identitetski rat bez pobjednika ili heroja, o kojem se ni danas niko ne usuđuje da govori.

IZNEVJERENE SLOBODA I PRAVDA

U oba slučaja, centralizam i rigidnost vladara i elita, nijesu mogli da ispune očekivanja slobode i pravde, čitavih generacija žena i muškaraca koji su bili nesrećni akteri tih događaja. Od oba ova pokušaja ostaju mnoge zaboravljene žrtve, nepresuđeni zločini, neriješni sukobi, frustracije i ogorčenost, nepovratno uništeni snovi i tiha nostalgija.

No, danas prije svega preovladava ekonomska kriza i socijalna nepravda. Još je ozbiljniji nedostatak perspektiva za budućnost, što posebno pogađa nove generacije koje nastoje da pobjegnu i život grade negdje drugdje.

Sa druge strane, uprkos ovom haotičnom putu, možemo reći da su ove krize omogućile stvaranje novih temelja uspostavljanjem novih država, samim tim i novih mogućnosti za oslobađanje od trauma prošlosti, planiranje budućnosti i obnavljanje veza oko aktualizovanih vrijednosti.

Neću nikoga iznenaditi ako na prvom mjestu pomenem ekologiju i solidarnost, koje su za mene vrijednosti kroz koje svi možemo dijeliti poželjne budućnosti. Zapravo, mi i pored naših podjela imamo toliko zajedničkog među sobom u Crnoj Gori, ali i sa susjedima. Toliko toga treba da ispravimo, zaštitimo i izgradimo. Ekologija, ekonomija, kultura su po svojoj prirodi oblasti koje nemaju ni granice ni ograničenja, u kojima ćemo moći da obnovimo regionalnu sinergiju i ponudimo perspektive našoj omladini.

DRUŠTVO PO MJERI ČOVJEKA

Ako bih morao da dam model, predložio bih Skandinaviju: Naime, na početku modernog doba, nakon vjekova rivalstava, sukoba i okupacije, male zemlje ponosne na svoju tradiciju su uspjele da izbjegnu interese velikih evropskih sila međusobnim priznavanjem i udruživanjem sopstvenih interesa. Tako su, nakon vjekova siromaštva i rata, skandinavske zemlje postale države Evrope sa najvišim životnim standardom i najboljom društvenom organizacijom. Skandinavija nije ni država, ni federacija, nije čak unija, već je, osim nacionalnih aspiracija, zajednička želja za izgradnjom društava po mjeri čovjeka, da upotrijebim formulu Ernsta Fridriha Šumahera iz njegove knjige „Malo je lijepo”.

No, da se vratim na bolnu prošlost i tužan završetak 1918. godine; ono što mi se čini najužasnije i najapsurdnije je to što su se po prvi put vječiti saveznici, braća po oružju, Srbi i Crnogorci međusobno ubijali zbog projekta koji je trebalo da ih ujedini.

Potrebni su bili oni dirljivi oktobarski dani iz 1989, tokom kojih su brojni Crnogorci i Srbi pristigli sa svih kontinenata, kao i Albanci i muslimani iz Crne Gore okupljeni na Cetinju da bi odali počast i donijeli pravdu kralju Nikoli i našoj porodici, kako bih osjetio olakšanje od balasti koja nas je opterećivala sedamdeset godina. S oduševljenjem sam tad otkrio zemlju svojih predaka i naučio da je volim.

DIRLJIVA VEZA SA DOMOVINOM

Više od aneksije i okupacije Crne Gore, surovost protjerivanja je bilo ono što nijesam uspijevao da razumijem, kao da smo bili krivi što smo postojali. Do te mjere da su mi u djetinjstvu istorija naše porodice, Crne Gore, Srbije ili Jugoslavije izgledale kao tabu teme.

U svom srcu kao ožiljak čuvam sjećanje na posljednje dane moga oca Mihaila, koji se od svoje osme godine nalazio u egzilu, a koji je živio u jako teškim uslovima, daleko od svoje rodne zemlje. Nakon odlaska u penziju se ozbiljno razbolio, zaboravljen od svih, mogao je da računa samo na pomoć svoje porodice. Nikada neću moći da zaboravim trenutak kada sam otkrio vrećicu sa zemljom Crne Gore koju je držao na svom noćnom stočiću, koji me je do suza ganuo. Tada sam prvi put postao svjestan njegove tragične sudbine.

Uprkos tome, moj otac je oduvijek ostao vjeran Jugoslaviji i iz tog razloga je zajedno sa mojom majkom bio interniran u Njemačkoj na početku rata. Moja majka, koja je takođe bila borkinja otpora, bila je i predsjednica Crvenog krsga Jugoslavije na kraju rata, zadužena da vraća izbjeglice u svoju zemlju. Šta bi se moglo zamjeriti našoj porodici?

STARE RANE UVIJEK PRISUTNE

Danas je, nakon gotovo jednog vijeka, u maju 2006. godine, Crna Gora ponovo postala demokratski nezavisna, u julu 2011. Zakon o statusu potomaka dinastije je moralno i istorijski rehabilitovao dinastiju, a u novembru 2018. Rezolucijom Parlamenta su proglašene ništavnim odluke Skupštine iz 1918. godine.

Međutim, Crna Gora i dalje nije pomirena, čemu sam se nadao početkom oktobra 1989. na Cetinju. Politička rivlastva i očigledne socijalne nejednakosti podstiču stare razmirice.

Moram da priznam da sam bio šokiran saznanjem da su pojedini građani prije dvije godine slavili stogodišnjicu Podgoričke skupštine. Ne mogu da razumijem da neki Crnogorci mogu da budu nostalgični za jednim od najtragičnijih perioda naše istorije, ako se samo uzme u obzir broj poginulih i bijeda koja je u tom periodu vladala u Crnoj Gori.

Ponovo se možemo pronaći samo projektovanjem sebe u budućnost, a ne pokušavajući da ponovo proživimo prošlost.