#UčiDoma: Vremena koja iskušavaju dušu

Piše

Igor Radulović

“Ovo su vremena koja iskušavaju ljudsku dušu.” Kada sam prije skoro deset godina pisao diplomski rad, ovo je jedna od rečenica čije sam značenje dobro razumio dok sam citirao istu. Počinjem sa njom, jer ovo su takva vremena vremena, ona koja iskušavaju ljudsku dušu. U takvim vremenima treba pokazati odgovornost i to društvenu.

Najlakše je kritikovati, sjedjeti uljuljkan ispred displeja telefona ili monitora kompjutera i govoriti kako nešto ne valja. I, složićemo se svi, ako tražimo naćićemo nešto da ne valja. Mijenjati nešto možemo ipak samo djelima. A profesori širom Crne Gore, ali i širom svijeta to sada rade. Unapređuju svoje sposobnosti i vještine u novim okolnostima, ne mire se sa time da bilo šta predstavlja prepreku da svoje znanje prenesu drugima. I nijesu gordi, iako od njih sada puno toga zavisi.

Odgovorni su i požrtvovani. Oni odgovaraju na mejlove, poruke i pozive u bilo koje vrijeme dana i noći, odriču se svakodnevno svoje privatnosti sa jednim ciljem. Onima, kojima taj cilj nije jasan, čitaju pogrešan članak. Onima, kojima ovo jeste jasno, znaju koliko bitan i značajan posao mi svi sada zajedno obavljamo.

Biću iskren, nikada nijesam maštao da budem profesor. Čak i kad sam završio fakultet, želio sam da se bavim istorijom, ali ne kao profesor u školi. Međutim, od trenutka kad sam uzeo dnevnik u ruke, nijesam mogao zamisliti da ću ikada raditi bilo šta drugo. Prošlo je šest godina od tada i sada sam još uvjereniji u to. Imao sam svoje sumnje, nedoumice, preispitivanja, iskušenja. Ali, nadasve imam ljubav prema profesiji kojom se bavim i ljubav prema učenicima.

I zato, kada me u nedjelju veče, 15-og marta, direktorica Zoja Bojanić Lalović nazvala da me pita da li želim da učestvujem u ovom projektu, odgovorio sam: “Javite mi kad počinjemo.” Do ovog trenutka sam odradio 17 video predavanja. Snimali smo sa puno energije, kako bismo i na ovaj način podržali učenike. Osmišljavao sam nove metode kako bih učinio što zanimljivijim sadržaj koji snimam. Nijesam želio da to što u učionici nema nikog osim kamermana i mene, umanji kvalitet mog predavanja.

Moram istaći, da sam zato naročito ponosan na ona predavanja- radionice koja sam odradio sa učenicima dvojezičnih odjeljenja Gimnazije “Slobodan Škerović.” Istom onom brzinom kojom sam ja prihvatio da učestvujem u
ovom projektu, oni su prihvatili da mi pomognu u pripremi radionica, a nijesu tražili ništa zauzvrat (dobro, osim da ih oslobodim jednog domaćeg zadatka). Tako smo i ove sadržaje učinili zanimljivijim, a javile su se kolege istoričari iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Holandije… kojima se dopao ovaj vid pristupa nekim istorijskim temama.

Tako su i naši učenici pokazali da smo svi mi zajedno veći od iskušenja kojima smo izloženi. Ovo jesu vremena koja iskušavaju ljudsku dušu, ali ne znači da ćemo pred iskušenjima pokleknuti.

Istoričari često kažu da treba imati vremenski otklon kako bi se neki događaj objektivno i nepristrasno interpretirao u istorijskim analima. Ja, kao istoričar, taj metod sada neću koristiti, jer samo par sedmica nakon što smo otpočeli projekat Uči doma, mogu reći da nam ne treba vremenska distanca da bih došao do zaključka: u potpunosti smo uspjeli u svojoj glavnoj misiji.

I nijesu potrebne pohvale. Potrebno je da društvo prati dobre primjere.