Velik ili tehničar, pitanje je sad

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Znatel’ priču o Vasi Ladačkom?

A onu mušku, centralno filozofsko pitanje patrijarhata – o tome je li bolje velik ili tehničar? Odgovor je očit: najboje je i velik i tehničar. Ali: šta kada nisi velik, a nisi ni tehničar – što je, da se ne lažemo, čest slučaj, pa iz te činjenice proizilazi i lažna dilema o kojoj je riječ, slična onoj koju bi imao kokuz koji se, sjedeći na gajbi piva pred seoskom prodavnicom, sa kolegama koji stišću faličke klipače piva raspravlja o tome jel’ ti bolje milion eura na banci ili da te pare odmah uložiš u nekretnine.

Nego: šta kad nisi ni velik ni tehničar?

Onda si „dobar čovjek“. A to je, kao što je opštepoznato, najvažnije.

Slična dilema postoji u politici. Šta je, naime, bolje? Kompetentna vlada koja će, možda, u interesu efikasnosti ući u pravne sive zone i, moguće, patiti od manjka demokratskog legitimiteta – kao, recimo, Evropska komisija? Ili manje kompetentna, moguće mediokritetska, moguće veoma loša vlada koja je, ipak, autentični demokratski izraz, rezultat čistog izbornog procesa? Odgovor je jasan: najbolje je da nema vlade.

Nego… šta ako vlada nije ni kompetentna ni demokratska?

Onda je „evropska“. Kao ova naša.

Pazite ovo.

Imali smo Zdravkovu, pročetničku vladu. Koja nije htjela u velikosrpki/velikoalbanski Otvoreni Balkan. I koja nije željela potpisati okupacioni Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije.

Sad imamo vladu koja ne radi ništa osim što nas gura u Otvoreni Balkan i klečeći pred Porfirijem obećava da će potpisati kapitulaciju države pred njegovom crkvom. Pa kakva je to onda vlada – ultramegagigavelikosrpska?

Ma jok. Rekosmo li: „evropska“.
Kako nas ta vlada priprema za „evropske integracije“? Tako što nas usaglašava sa Sjevernom Makedonijom, Albanijom i Srbijom. Dok nam pričaju da ćemo za tri godine igrati u Ligi šampiona, oni nas pripremaju za takmičenje u Drugoj ligi – istok, gdje ćemo biti fenjeraš.

Viktor Ivančić je briljantno primijetio da je Evropska unija muzej napuštenih evropskih vrijednosti. Onda kada EU bude muzej tog muzeja, fosilno gorivo istorije, dakle, uprava tog metamuzeja će Makedoniji, Albaniji, Srbiji, a sa njima i Crnoj Gori, koja je već u Otvorenom Balkanu, samo ne formalno (što možete zahvaliti DPS-u i SDP-u, koji su pristali da odluka o tome bude donesena na „crnogorskoj“ vladi u kojoj Srbija ima većinu, dok je Crna Gora zastupljena manjinski) – uprava tog muzeja će, dakle, našim zemljama i tada obećavati „jasnu evropsku perspektivu“.

Gabrijel Eskobar, recimo, kaže kako je prilično siguran da će Crna Gora biti sljedeća članica EU. Ja sam, pak, prilično siguran – a ispravite me ako griješim – kako to da ćemo uskoro ući u EU slušam već trideset godina. Ali zašto bismo zaključke donosili na osnovu vlastitog iskustva i razuma? Ako nam pokažu šargarepu, mi ćemo opet za šargarepom, bez obzira što vidimo i konopac i štap za koji je pričvršćena, kao i ruku koja štap drži. To se zove nada. To, vele, pokreće svijet. U čemu, ujedno, leži i odgovor zašto nam je svijet ovakav.

Uvjerenje da će jedan te isti postupak ponovljen u jednim te istim okolnostima rezultirati drugačijim ishodom nego svih prethodnih puta – nije nada. Za to postoji drugo ime.