Vještačka inteligencija i prava glupost

Za CdM piše Dušan Pajović

Kada je Kasparov, višestruki svjetski prvak u šahu, pobijeđen od strane kompjutera, bio je to veliki šok. Neki tamo računar, u kojeg pritom ljudi moraju da unesu kodove, pobijedio je najvećeg šahovskog velemajstora kojeg je svijet ikada imao. Sam Kasparov je tom prilikom kazao da nakon poraza noćima nije spavao i da mu ništa nije bilo jasno… Bio je to kraj jedne ere. Najavljena je nova epoha – ona u kojoj kompjuter nadvlađuje čovjeka. Da se čovjek u raciju više ne može takmičiti sa robotom. Ono u čemu prednjačimo jeste empatija, emotivnost i kreativnost. Ali, tome nam odavno nije dozvoljeno da težimo. Kognitivistički psiholozi bi rekli da nam niko nije unio „kod“ koji nas „programira“ u tom smjeru.

Od Kasparovog poraza je prošlo 26 godina i kompjuter je napredovao svakog dana sve više i više, a ljudi su stagnirali i gubili se u besmislu monopolističkog feudalizma. Sada smo došli do toga da vještačka inteligencija može napisati simfoniju, napraviti sliku, ili napisati kolumnu, sve uz par ključnih riječi.

Može zvučati bajno, ali u tom grmu leži kapitalizam. Čitava neo-marksistička ideja zasniva se na tome da ćemo automatizacijom i razvijanjem AI (artifical inteligence, tj. vještačke inteligencije) osloboditi ljude. Zamislite kako bi bilo da roboti obavljaju kućne poslove, voze kamione, rade na kasi i obavljaju druge rutinske poslove, dok mi slikamo, stvaramo muziku ili pišemo. Ili u krajnjem, samo uživamo u zalascima sunca. U realnosti, strategija razvoja AI-a nas vodi u potpuno suprotnom smjeru. Ljudi su robovi, a roboti obavljaju slobodarske poslove.

No, problem nije u kompjuterima, nego u onima koji ih programiraju. Interes krupnog kapitala je takav da je lakše eksploatisati ljude da rade rutinske, dosadne poslove, koji nam uzimaju „dušu“ i otuđuju nas od sebe, drugih, ali i samih proizvoda koje pravimo ili konzumiramo. A umjetnost, koja nas inspiriše, oslobađa i približava suštini postojanja… Nju mogu obavljati računari. Jeftinije je, a i rutinski poslovi stvaraju manje prostora za razmišljanje, koje je najveći strah svih sistema. Misleći ljudi obaraju režime i stvaraju bolje. Profiteri ljudske mizerije to nikako ne žele.

Nemojte me shvatiti pogrešno: vještačka inteligencija je zaista inteligentna, ali je 1jedan odsto ljudi koji je kontrolišu pravo glupo i bezobrazno. Idiotska bahatost vladajuće klase se oglada u tome što ni oni sami nisu svjesni što su stvorili. Navodno je AI dron kojem je naređeno da uništi neprijateljsku „odbranu“ ubio pilota te letjelice, jer ga je percipirao kao strano tijelo koje blokira izvršenje zadatka – ubistva. Američka vojna administracija poriče istinitost tvrdnje, te govore da je u pitanju bio eksperiment. Ne znam koliko im je za vjerovati, ali čak i u tom slučaju poenta je jasna. AI obavlja zadatak po svaku cijenu. Kada programiraš kill machine, zaboravi na obzir i humanost, na „naše“ i „njihove“.

Uzevši sve u obzir, da li onda stvarno očekujemo da će se ljudi navići na suživot sa AI-om, dok se nismo još ni navikli na digitalno doba? Postali smo samo robovi jeftinog dopamina koji nas nagrađuje za lajk na komentaru u kojem piše „Amin“ ispod slike na Facebooku. Poslušnošću i površnim znanjem služimo onima koji „programiraju“ programere da naprave aplikaciju. Makar sve dok, u najboljem slučaju, aplikacija ne zavlada.

Želiš da budemo fitter, happier, and more productive? Pigs in cages on antibiotics? Ok, computer.

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)