Kolumne

Zašto Crnogorac nije Trampa opalio glavom?

Andrej Nikolaidis (Foto: Klix.ba)

Piše
Andrej Nikolaidis

Otkako je Donald Tramp postao predsjednik Amerike, ljudi sve češće pričaju o Trećem svjetskom ratu. O tome priča i sam Trump, koji u Crnoj Gori vidi silu koja bi mogla započeti rat za kraj svijeta. Trumpu je neko rekao da su Crnogorci agresivni. Oni to i jesu, ali ne na način na koji Trump misli. Crnogorci su zainteresovani da svijet opljačkaju, to da, ali da ga unište… Prisjetimo se crnogorskog napada na Dubrovnik. Naravno, tada se, retorički, od hrvatske agresije preventivno spašavala Boka, pa se obračunavalo sa “povampirenim ustaštvom” i pravom se vlasniku vraćao “srpski Dubrovnik”…

U praksi, crnogorska je vojska iz Konavala pokrala sve što je stigla na kamione natovariti: od opreme koja je završila na tivatskom aerodromu, preko bijele tehnike, goblena, sve do pršuta i donjeg veša Tereze Kesovije. Za razliku od krađe, crnogorski vojnici u borbi prsa u prsa nisu bili osobito efikasni: sama činjenica da sva JNA sila nije osvojila Dubrovnik, koji je branilo par stotina naoružanih ljudi, govori o tome. Anegdota sa dubrovačkog ratišta kaže kako su crnogorski rezervisti, kada su prvi put naišli na Hrvate sa puškama koji su zapucali na njih, iz zaklona braniocima Dubrovnika dovikivali: lakše malo, sve nas pobiste. Sa tim se složio i oficir JNA koji je tom grupom komandovao. “Ovo stvarno nije u redu, gdje im je obraz”, rekao je dok su mu meci zviždali iznad glave, “U kuću smo im došli, a oni ovako”.

Marković propustio priliku

Da su Crnogorci agresivni kao što američki predsjednik priča, crnogorski bi premijer Duško Marković Trumpa zavalio glavom kada ga je ovaj odgurnuo na NATO samitu. Marković je tada reagovao racionalno, a ne srčano, pa je propustio priliku da postane antiimperijalistička ikona i heroj slobodarskog dijela svijeta, barabar sa Kastrom i Čeom.

Elem, Trump je svojom prividno nepredvidljivom (zapravo predvidljivo “nepredvidljivom”) politikom čovječanstvo uvjerio da je svijet opet mlad-da je sve opet moguće. Naročito sve loše. Naročito sve najgore.

Rijaliti šou estetika njegove vladavine doprinosi utisku da se sve što se u Vašingtonu dešava ne dešava stvarno. Kao da je u pitanju režirana predstava u kojoj možemo uživati, koja nas može iritirati, ali u koju, na koncu, ne vjerujemo.

To odgovara opisu kraja svijeta koji je u “Ili-ili” ispisao Soren Kierkegaard:

“Vatra je izbila u teatru, iza scene. Klovn je izašao na binu, da o tome obavijesti publiku. Mislili su da je to skeč, aplaudirali su. On je ponovio upozorenje, oni su se još glasnije smijali. Stoga mislim da će svijet doći do kraja uz opšte aplauze svih svjedoka, koji vjeruju da je to šala”.

Ali ni kraj svijeta nije što je bio…

Dobra stara abrahamska apokalipsa sa Sudnjim danom bila je duboko egalitaran koncept. Kraj je važio za sve, baš kao i Božji sud, od kojega niko nije mogao pobjeći-tu nisu pomagale ni veze ni bogatstvo, naprotiv, oni sa vezama i bogatsvom bili su viđeni za najtoplije kutke pakla. Bio je to istinski ljevičarski koncept koji je čovječanstvu jamčio apsolutnu (doduše posmrtnu, ali što vele: bolje ikad nego nikad) jednakost.

Današnji bogataši ne vjeruju da ćeš za haram koji su činio na ovom skupo platiti na onom svijetu. Oni drže kako kraj svijeta ne znači i kraj njihovog bogatsva, pa čine sve kako bi u njemu, bogatstvu, uživali i kada svijeta ne bude.

Skloništa za slučaj Apokalipse

Ne tako davno, na CNN-u je objavljen članak o novoj modi u svijetu super-bogatih.

Sad, kad su orosili sve rupe na tijelu, pojeli sve rijetke biljke i životinje što sadrže supstance koje produžavaju život, isprobali sve tehnike tjelovježbe i meditacije, uhvatilo ih je da grade skloništa za slučaj Apokalipse.

Ta skrovišta, dakako, nisu Hitlerov, još manje jedan od Enver Hodžinih bunkera. To su vile sa bazenima i salonima za hi-tech zabavu, opremljene sa praktično beskrajnim zalihama D vitamina i bezglutenske hrane. To je napravljeno da mu ništa ne može ni asteroid, ni cunami ni neka nova kuga.

Ima taj tip, Robert Vicino mu je ime, sa kojim je razgovarala novinarka CNN-a. On je velika faca u Vivosu, firmi koja bogatima pravi neuništive vile.

Kao i svaki trgovac koji prodaje skupe stvari za budale, Vicino priča šuplju.

“Bunkeri vašeg oca i djeda nisu bili osobito udobni. Bili su sivi. Bili su metalni, kao brod ili nešto vojno. A činjenica je da čovječanstvo ne može dugoročno preživjeti u tako spartanskom, bezličnom ambijentu”.

Moj Roberte: čovječanstvo je preživjelo u pećinama, sojenicama, preživljava u vrlo “spartanskim” igloima, preživjelo, kad smo već kod toga, i u Sparti… pa čak i na Dobrinji I.

Ali ako prodaješ kuće od kojih svaka košta koliko Švrakino i Alipašino zajedno, moraš ljude ubijediti da im je to neophodno.

Robert je u Njemačkoj izgradio podzemni grad za bogate. Tamo ima svega, čak i luksuznih restorana. I tramvaj. To je, tramvaj hoću reći, naročito bitno, jer su Robertove mušterije ekološki osviješteni ljudi, koji nemaju namjeru zagađivati svijet, jednom kad ga više ne bude. Nakon nuklearnog uništenja, oni će koristiti isključivo eco-friendly prevozna sredstva.

Vivos ima i ponudu za fukaru. To je Vivos xPoint, naselje u Crnim brdima u Južnoj Dakoti. Govorimo o 575 bunkera u kojima je američka vojska do 1967. čuvala municiju. Robert i ekipa to su pretvorili u podzemni gradić za 5 000 duša. To su, takoreći, sobice koje koštaju od 25 000 do 200 000 dolara. I u tom podzemnom gradu ima svega: bioskop, učinice, bolnica pa i spa centar i teretana. To što su atomske bombe spržile sve na Zemlji nije razlog da se čovjek zapusti.

Neki od bogataša neće sa rajom, čak ni sa onom bogatom. Kako čitam u The New Yorkeru, Antonio García Martínez, glavonja u Facebooku, kupio je sebi ostrvo u Pacifiku i tamo dopremio gomilu municije. Kad se zakuha, on će na svoje ostrvo povesti i privatnu miliciju, da ga brani od ljudi koji, čak ni nakon smaka svijeta, neće poštovati svetost privatnog vlasništva.

Ozbiljna tržišna šansa

Atomske bombe nisu jedino što brine bogate. Oni ozbiljno razmatraju i scenario propasti društvenog sistema u kojem su se obogatili i koji štiti njihovo bogatstvo.

Brine ih država u haosu, nemoćna policija, kastrirano sudstvo, paravojske, bande. Na internet forumima na kojima kupci nekretnina za poslije smaka svijeta razmjenjuju iskustva, brige i nadanja, taj scenario ima i ime – W.R.O.L, “without rule of law”, dakle: “bez vladavine prava”.

E, tu ja vidim ozbiljnu tržišnu šansu-i to kakvu!-za, da prostite, nas.

Mi čitav život živimo bez vladavine prava. Što nas čini ekspertima za tu materiju-ili za njeno odsustvo, kako vam milo. Što bi se reklo: šta studirao pravo? Živio bez njega! Treba li bogatašima neko ko bi ih podučio životu bez vladavine prava? Naravno da treba.

Što se države u haosu, nemoćne policije, kastriranog sudstva, paravojski i bandi tiče, svaki je građanin Sarajeva, Podgorice, Skoplja ili Prištine istinski ekspert za tu materiju. Što će reći: umjesto da ide na bauštelu ili za konobara, naš bi čovjek mogao raditi za vladare Silikonske doline, kao njihov life coach za život poslije Trećeg svjetskog rata.

Ništa od toga, bojim se. Kapitalizam za nas ima druge planove.

Ne samo da je, kako je promijetio Fredric Jameson, lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, nego kapitalizam planira da svoju vladavinu proširi i van granica ovog svijeta i njegovog vremena. Bude li Trećeg svjetskog rata, njega će, kao i prethodna dva, izazvati ne Crna Gora ili bilo koja druga država, nego kapitalizam i njegove sluge iz političko-vojnog kompleksa. Kada kapitalizam ulazi u rat, on to čini sa namjerom da iz njega izađe ne samo živ, nego još veći i snažniji. Za vas i mene rat znači manje ruku, nogu, rodnih gradova i živih članova porodice. Za kapitalizam rat, pa i Treći, pa i nuklearni, znači više novca i stabilnije uslove rasta.

14 Komentara na "Zašto Crnogorac nije Trampa opalio glavom?"

avatar
1000
:   NAJNOVIJI | NAJSTARIJI | POPULARNI

Send this to a friend