Živa kariatida Omer i Merima

Piše

Svetozar Pejović

Godina je 1943. ratna i teška. Mjesec je avgust još traju vrućine ali je dobro za radove u poljima. Godina je rodila. Bogata žetva je obavljena i vršidba se priprema. Fremetin prošao fazu zakršanja, šljiva spremljena u badnjeve i čeka kazane. Sadijeva se sijeno i svi čekaju da dođu na red da im Milo Ilijin dođe završiti stog, jer niko bolje od njega nije znao završiti stog tako da ne prokisne sijeno kad dođu velike jesenje kiše i upropaste piću za zimsku prehranu stoke. Rado je pomagao svima.

Milovan Radev sprema diple da uz kazan zasvira i “ugrabi” koju. Bogata i berićetna godina u teško ratno doba. Vidi se da Talijani nešto pripremaju i sve izgleda da je njihovo ratovanje pri kraju, bar onakvo kako su ga spremili i započeli i započeli.

Još traju vrućine i Zeta je dobro posjećena na kupalištima Kamenje Purenovića i ispod Bjeliša. Mladi se sa Zete vraćaju u grupama. Neki se sakupe u hladovini pored lijepe i hladne Zete. Najljepše okupljalište je pod Jankovim orahom na Bjelišima i Rajovom Česminu. Šale se, pričaju i pomalo zapjevaju onu koju znaju svi. Tu je blizu i Jagošev vinograd. Šarak je počeo na ranom crnom Vrancu i Rozakliji. Kako je lijepo viđeti mladost na okupu , još samo da nema ovih ratnih strahota.

Ima tu i pokoji par. Pazi se da se ne primijete simpatije, ali već se pomalo nazire “ko je kome mio”. Svima dragi Milivoje Radovanov Simonović i lijepa crnokosa Stana Jakovova Kaluđerović su, svi to već znaju, pokazivali da se vole. Ništa ljepše od toga kada se javi ljubav, mladenačka, čista i velika. Teško vrijeme za snove jer nije samo rat, tu su još i neke druge teškoće.

Kada sam se kasnije sjećao ovih dvoje predivnih mladih, podsjećalo me sve na dvoje mladih iz poznate narodne pjesme: “Omer i Merima”. Prvi put sam ovu pjesmu čuo od poznatog profesora gimnazije u Danilovgradu, književnika Dušana Đurovića. Čitao nam je u tišini. Slušali smo voljenog profesora. Neko je tiho zajecao. Uzdasi ! Pokoja suza, ne samo kod djevojčica već i nas malo “tvrđih” na suzu. Saznali smo što je ljubav pa sam i ja saznao, ono što sam vidio od Stane i Milivoja, što sve ljubav može.

Prolaze tako dani i kraj će avgusta. U grupama mladih, koji se okupljaju pod Jankovim orahom, pokraj samog Jagoševog vinograda, jedan par je bio poseban. Bili su to Stana i Milivoje. Vidi se po ponašanju i razgovoru da su namjere ozbiljne. Dugo ostaju ispod oraha dok se drugi razilaze kućama. Jednoga dana, kada je sunce već zašlo za Velji Garač, ostao sam kao zamjena ocu, kod vinograda da ga ( tobož) čuvam. Nije ga se imalo od koga čuvati, otac je to znao, ali eto tako treba biti. Stana i Milivoje su sjeđeli ispod Jankovog oraha. Primakao sam se ogradi vinograda iz dječje radoznalosti. Milivoje me primijetio i došao do mene. Zamolio me da mu uberem jedan grozd vranca. Rekao mi je da da bi Stana htjela malo grožđa. Pogledao sam put Stane i ona mi je potvrdila glavom da bi malo grožđa. Rekao sam mu da nemam čime da uberem grozd jer se ne da vranac ubrati rukom, tvrda mu je peteljka. Milivoje mi je pružio jednu malu britvicu. Bila je to lijepa britvica izrađena u obliku ribice, koja je imala na sebi ispisano “Sarajevo”. Uzeo sam britvicu i ubrao jedan grozd. Kada sam Milivoju htio vratiti njegovu britvicu rekao mi je neka je zadržim pa ću mu je vratiti poslije berbe. Mojoj sreći nije bilo kraja. Našao sam špagu i vezao britvicu za pojas. Britvica je, iz nekog razloga, ostala kod mene dugo, sve do žalosnog Badnjeg dana 1945. godine.

A evo kako sam britvicu-ribicu “Sarajevo” vratio Milivoju, Radovanovu, Simonoviću!

Došlo je ljeto 1944. Vruće i sušno. Malo slabiji urodi na poljima. Rat još bijesni po Evropi, ali se osjeća da sve to neće još dugo. Vatre, koje su prije gorjele po visovima Garča i istočnim brdima Bjelopavlića, sve su bliže i vide se oko Slatine, Gostilja i Zagrede. Znamo čije pucnje čujemo a poneka topovska granata doleti iz Zagarača. Pogođena je kuća Milije Tiodorova te pogibe njegova lijepa i dobra žena Milica. I Lola Blažova je teško ranjena kada je pogođena kuća Blaža Perišina Brajovića.

U Ćuriocu je poginula mala djevojčica u kući Bogića Dragovića isto od granate. Tako su se toga ljeta ređali događaji koji tome ljetu i dadoše neko tragično obilježje. Najveća tragedija se dogodila kada je poginulo pet djevojčica. Nekim čudom sudbine, na njih se srušio avion-američka “leteća tvrđava”, oštećena u nekom bombardovanju, koja je nakon iskakanja posade pala na zbjeg i sklonište naroda iz okolnih kuća. I još toga dosta, čime Bjelopavlići pamte strašne dane na kraju Veljeg rata. Govorili su stari ljudi da ima jedna velika i opasna zvijer koja, kada umire, snažno zamahne repom i može najviše drvo da obali. To nas je tješilo i davalo nadu da je kraj rata blizo.

Milivoje i Stana su se uzeli zimus. Bilo je pri tome nekih teškoća koje su riješili čestiti Grlićani, posebno Radivoje Ćirakov Lakić i Murat Simov, Simonović. Jakov Tucov je popustio i dao svoju Stanu za Milivoja. Svadba je bila skromna ali lijepa. Svi su u Grliću htjeli pokazati kako se tome događaju raduju, pa su donosili darove prema svojim skromnim mogućnostima. Radivoje Ćirakov je donio dva peciva i stavio ih na tavulin ispred kuće, izvadio sablju i oba, jednim udarcem, presjekao. Baba Miluša Radivojeva je donijela veliku tepsiju priganica i podosta mladoga sira a Mato Petkov je poslao dvije demidžane rakije,od one koju on peče, jednu šljivovice a drugu lozovače. Nije izostao ni “prilog” Milovana Radeva. On je svojom svirkom na diple unio malo vedrine pa je sve prošlo na opšte zadovoljstvo. Godina je lijepo počela. Svadba u selu, božić i Vaskrs se slavi, đeca idu u školu. Mislili smo da je blizo kraj svim strepljenjima i mukama. Sve tako do početka jula koji nam donese veliko zlo.

Nije mogao proći juli bez neke teške i velje tragedije. Četnici Pavla Đurišića i Jakova Jovovića su provalili pozadinsku organizaciju SKOJ-a, članova Partije i seljaka simpatizera partizanskog pokreta. Među prvima su povedeni Milivoje i njegov šura Radisav Jakovov. Milivoju nepunih 19, a Radisavu koja godina više. Božana Punišina je za te događaje imala svoj komentar: “Zar i đecu povedoše, crna Stana Milivojeva, rekli su mi, čeka dijete, što će sad…?” Sve je utihnulo.

Više nikoga nije bilo na Zeti. Nije se čula ni dozivka čobančadi ni svirka Milovana Radeva. Nema nikoga pod Jankovim orahom. Ni kokot ne zakukurijeka, nikoga nema na Bistigi kraj džade. Zlo se uvuklo u mirne kuće grlicke. Ni Mato Petkov više ne izlazi da sjedi pod debelom murvom. Ne okupljamo se kod Rose Petrove na tombolu. Nema sjednika niti bilo kakvih okupljanja pošto mrkne. Selo čeka… Nada se nečemu a na dobro ne sluti. Nada je postojala do jutra, 23. jula u zoru. Zagrmjeli su pucnji iz pravca Širokih Lazina, sa Mlake.

Brzo je stigao glas: “Četnici su izvršili strijeljanje zatvorenika iz zloglasne Musovače. Šapat se širio po selu-svi su se pitali ko je strijeljan. Brzo se doznalo da su strijeljana iz Grlića četiri muškarca i dvije đevojke. Bili su to Petar Milov Marković, Jagoš Lazov Pejović, Radisav Jakovov Kaluđerović, Milivoje Radovanov Simonović, Milka Velišina Ćipović i Bosa Jankova Pavlović. Mali Grlić je priložio svoju žrtvu na oltar slobode i čovječnosti.

Podnio je taj dio svojeg slobodarstva stojeći čvrsto na obje noge. Bjelopavlići su tužne dane pred sam osvit slobode provodili tugom i radošću izmiješane te čekali da svane dan kada će duh slobode stići u plodnu ravnicu i unijeti mir i spokoj napaćenom narodu. Sloboda je skupoplaćena jer su, uz slobodare sa Lazina, za nju , kao aktivni borci NOP-a prvoborci: Mirko Mijajlov Špadijer, Mirko Milošev Đurović, jedinac Šćepan Stankov Đurović, jedinac Radivoje Punišin Đurović kao i dva mladića koji su kao nepunoljetnici otišli u partizane pri kraju rata: Novak Ilijin Simonović i Slavko Blažov Đurović.

Dočekano je oslobođenje Danilovgrada i odlazak okupatora, a sa njim i velikog broja četnika i pristaša tog kvislinškog dijela Crnogoraca, koji prodade dušu nizašto. I ovdje je bilo nekoliko Grlićanakoji su ostupili. Od ovih se vratio samo Drago Milovanov Đurović, koji je kao dijete vraćen kući i postao poznati akademski vajar. Njegov rad krasi, igrom slučaja, spomenik na Lazinama.

Odmah se, po oslobođenju, počelo planirati premještanje posmrtnih ostataka slobodara iz Mlake gdje su ih zločinci ostavili u mokrom i blatnjavom kanalu. Odlučeno je da to bude na sam Badnji dan 1945. godine, tek nepun mjesec od oslobođenja Danilovgrada i nepunih šest mjeseci od strijeljanja. Bila je to nesmotrena i ishitrena odluka, što će se kasnije pokazati kao događaj koji je, svojim događanjem dane pogibije učinio još tragičnijim, bar za porodice i rodbinu. Izrađeni su maleni sanduci za posmrtne ostatke i podijeljeni porodicama.

Rano ujutro je počela ekshumacija. Došlo se do prvih ostataka nakon što je skinut prvi sloj, još uvijek mokre zemlje. Odmah se viđelo kakvo je stanje posmrtnih ostataka. Rodbina je stajala na brežuljku sa kojega su zlikovci pucali na mlade slobodare.. Bila je tu gomila ispucane municije koju je poneko uzimao kao svojevrstan “spomen”. I ja imam nekoliko takvih čahura. Radovi su odgođeni. Slijedećeg dana se vidjelo da je preuranjeno sa ekshumacijom ali se nije odustalo. Gledao sam sa onog brijega što se sve događa oko rake ali sa te daljine nije se moglo vidjeti gotovo ništa. Vidio sam majke, očeve, sestre i braću kako stoje iznad rake na mjestima gdje su bili njihovi i čekali da dođu do onoga što je ostalo od njihove djece, braće, sestara i roditelja.

Među svima se isticala pojava Stane Milivojeve, koja je stajala na mjestu gdje su ležali ostaci dvojice njezinih najmilijih: brata Radisava i muža, oca djeteta koje je nosila, Milivoja. Stajala je uspravno, podignutog čela i prekrštenim rukama na pojasu. Bila je to živa karijatida koja stoji i izražava svoje osjećaje dostojanstveno, na najtežem mjestu na kojem se može čeljade naći. Nije bilo suze ni jecaja. Sve tiho i čvrsto kako i dolikuje mjestu i vremenu, tijela voljenog supruga i neprežaljenog brata.

Iz grupe, koja je vršila iskop, izlazi Stanin stariji brat Miloš i ide prema nama pitajući u prolazu ljude nešto što nijesmo mogli čuti. Došao je do nas i pitao imamo li kakvo sječivo, nožić ili britvulin. Nijesmo pitali što će mu sječivo. Sjetio sam se da imam kod sebe onu malu britvicu SARAJEVO što mi je davno dao Milivoje. Odvezao sam špagu i dao Milošu Jakovovu britvicu oblika ribice sa napisom SARAJEVO. Ništa mi nije rekao već je pošao prema iskopu i uskočio u njega. Prošla me jeza na pomisao najgoru moguću. Htio sam pitati brata što će Milošu britvica ali nijesam se usudio jer sam se bojao odgovora.

Prošlo je nekoliko godina od tog događaja kada. Slučajno sam srio Miloša Jakovovog Kaluđerovića. Onako kao usput zamolio sam ga da mi kaže što mu je trebala ona britvica. Ono što sam dobio kao odgovor ostati će mi kao teška mora za cijeli život. Neću reći što je bio Milošev odgovor, jer čitalac može sam zaključiti što se tog dana događalo na Mlaki. Što su, Miloš Jakovov i nekoliko hrabrih đevojaka iz Ćurioca, Dragović i Đurović, koje sam poznavao ali ih nikada nijesam pitao, radili u raki iz koje su ekshumirani ostaci njima poznatih i nepoznatim drugovima.

Jedino što sam siguran je to što sam saznao kako sam mojem dragom Milivoju Simonoviću vratio BRITVICU-RIBICU “SARAJEVO”.