Kultura STIHOVIMA PROTIV UŽASA SVAKODNEVICE

Američka pjesnikinja Luiz Glik o Nobelovoj nagradi za književnost

“Previše je rano! Dajte mi dva minuta da popijem kafu”, bio je prvi komentar američke pjesnikinje Luiz Glik (77) kada su je juče pozvali iz Švedske akademije i obavijestili da je upravo ona laureat Nobelove nagrade za književnost za 2020. godinu.

“Moja prva misao je da više neću imati prijatelje, jer su većina njih pisci”, našalila se taze nobelovka i dodala: “Sada mogu da kupim kuću u Vermontu.”

Potom je, u ozbiljnijem tonu, rekla: “Velika mi je čast, iako se među prethodnim laureatima nalaze neki koje ne volim, ima i mnogo onih kojima se divim, neki od njih su nedavno dobili ‘Nobela’. Najviše me brine kako će se ova počast odraziti na moju svakodnevicu, na susrete sa ljudima koje volim.”

Kako je juče saopštila Švedska akademija, Glikova je nagrađena za “njen nesumnjivi pjesnički glas koji skrušenom ljepotom pojedinačno iskustvo pretvara u univerzalno”.

“Pisanje je za mene neka vrsta osvete protiv loše sreće, gubitka i boli. Osjećam se živom dok pišem. To je moja potraga za smislom”, kazala je svojevremeno Luiz Glik.

Rođena je 1943. u Njujorku. Studirala je na univerzitetu Kolumbija, predavala poeziju na nekoliko američkih visokih škola, uključujući i Jejl i Stanford, gdje predaje i danas. Dobitnica je mnogih priznanja i stipendija (među kojima i Gugenhajmove), ovjenčana je “Penovom” nagradom za zbirku eseja “Dokazi i teorije” i “Pulicerom” za knjigu “Divlja perunika”. Među njenim poetskim zbirkama izdvajaju se i “Ahilova pobjeda”, “Ararat”, “Vjerna i kreposna noć”…

Tokom 2003. i 2004. bila je pjesnik laureat Sjedinjenih Država.

“Transtremerova nagrada” koja joj je u februaru ove godine dodijeljena u švedskom gradu Vesterosu mogla je biti važan signal da će Nobelov komitet dati prednost ovoj vrsnoj pjesnikinji koja piše od 1968. godine – kaže, za “Novosti”, Vladislava Gordić Petković, profesor anglistike na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i književni kritičar.

Po njenim riječima, Luiz Glik nije pjesnikinja polemike ni revolta, ali njena poezija govori o svemu ostalom što je važno: o intimnom nasleđu, o kolektivnom sjećanju, mitskoj obnovi našeg sjećanja o svijetu, o borbi sa malim užasima svakodnevice, o stalnoj ambivalentnosti prema ljudskom iskustvu i njegovom značenju.

“Poeziju sam počela da čitam još kao dijete. Sjećam se svoje očaranosti pjesmom “Mali crni dječak” Vilijama Blejka, te tuge koju sam kao petogodišnja djevojčica razumjela na svoj način. U svojoj glavi sam čak organizovala izbor za najbolju pjesmu, i to na osnovu mog oskudnog poznavanja poezije. Mislim da sam još u ranim tinejdžerskim godinama znala da želim da budem pisac”, kazala je u jednom intervjuu ovogodišnja nobelovka, objašnjavajući i da je njena “rana želja da bude glumica, u stvari samo bila čežnja za priznanjem”.

“Nobel” za Luiz Glik je, po mišljenju Vladimira Kopicla, pjesnika koji je i prevodio stihove nobelovke, “lijep znak da je poezija još živa i da čak, dijelom i kod nas, predstavlja ako ne najfunkcionalniji a ono bar najvitalniji organ književnosti”.

“Ovako veličajnom priznanju za Luiz Glik se, naravno, ne treba nipošto čuditi, budući da ona i njeno pjesništvo dolaze iz srca onog snažnog poetskog talasa koji je Ameriku literarno uzdrmao krajem šezdesetih i tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka, i jer je njen već tada jasan glas od tada dobio ne samo na prepoznatljivosti nego i na snazi”.

Pjesnikinja, koju su Vladislav Bajac i Kopicl još 1983. uvrstili u njihovu antologiju američke poezije “Trip”, po riječima Kopicla, “bila je i ostala prije svega izuzetno senzitivni tumač egzistencije, neko ko zatamnjenim lirskim tonom progovara iz sopstvenog iskustva ukrštenog sa sekundarnim znanjima i poznavanjem bajki, mita, ukrštenih jezika sa granice onostranog i stvarnog”.

Vladislava Gordić podsjeća i na ono što je o Luiz Glik u knjizi “Savremena američka poezija: ideologija, mit, ispovijest” pisao književni teoretičar i anglista Petar Penda.

“Samoispitivanje Luiz Glik usmjereno je ka pronalaženju odgovora na pitanje značenja čovječnosti. Starogrčki likovi, teme i slike kojima neke od njenih pjesama obiluju, uz naglašavanje potrage za značenjem i vrijednostima, istraživanje ljudske egzistencije centralne su teme njene poezije. Poezija Luiz Glik sa znatnom snagom predstavlja neuobičajenost i misterije sasvim običnih iskustava, agonije i bolnog gubitka. Mada je svjesna prolaznosti i nezbježnosti smrti, ona izražava čežnju za vječnim i na taj način ponovo uspostavlja neku vrstu balansa”, zapisao je Penda.

Govoreći o svom djetinjstvu, ovogodišnja nobelovka je priznala da “nije bila popularna u školi”

“Drugima sam bila čudna, bili su bezobrazni prema meni, zbog čega sam se još više povlačila u sebe. Onda sam oboljela od anoreksije, pa su me ispisali iz srednje škole. Bila sam na ivici smrti, ali danas znam, da nisam bila samodestruktivna, već sam tražila sebe, i to, očigledno, pogrešnim metodama. Psihoanaliza mi je pomogla da razumijem sebe i svoje mjesto u svijetu, i tada sam počela da pohađam poetske radionice, da “spasavam svoju dušu”.

Konfesionalnu poeziju, kojoj je bliska poetika Luiz Glik, odlikuju odriješitost i neposrednost u pristupu biografskim i intimističkim temama, ocjenjuje Vladislava Gordić Petković:

“Ispovijedanje za Luiz Glik, kao i za njene prethodnice En Sekston i Silviju Plat, nije rekonstrukcija ni forenzika, nego duboko spekulativan čin, proširivanje granica saznavanja, marljiv rad na sjećanju: sjećanje je dio umjetnosti jer se ono bira i gradi, nerijetko na duboko zatomljenom platou svijesti, spontano i autodestruktivno, intervencionistički i egzibicionistički”.

Send this to a friend