Begić: Kulturna baština je pitanje identiteta, a njena zaštita naša obaveza

Vesna Šofranac

Neke od najprepoznatljivijih crnogorskih pjesama su melodijom i tekstom toliko istinite, da taj senzibilitet koje priušte ostaje urezan do kraja života. Dakle, o Crnoj Gori njena autentična muzika govori da je iskrena, hrabra, željna istinskog osjećaja ljubavi i pažnje, kaže u razgovoru za Vikend novine Miran Begić, naš poznati violinista, univerzitetski profesor, direktor umjetničkog festivala Espressivo čiji je osnivač i utemeljivač. I ovog ljeta Esspresivo predstavlja događaj sezone u klasičnoj muzici čiji su gosti svjetski poznati umjetnici.

U razgovoru za Vikend novine, Begić komentariše i pokušaje prisvajanja naše kulturne baštine poručujuči da je na nama da kroz aktuelni proces zaštite nematerijalne kulturne baštine tu vrstu pokušaja učinimo nemogućim.

Naglašava da je Muzička akademija na Cetinju već započela proces bilježenja i digitalizacije nematerijalne kulturne baštine, u saradnji sa Univerzitetom i Ministarstvom nauke Crne Gore.

Govori i o svojim nastupima, posjeti Agentini i dirljivim susretima sa potomcima naših iseljenika, kao i o kulturnoj edukaciji mađe populacije.

“Postoje razni metodi kako ih zainteresovati ili makar uputiti da razmišljaju da postoji muzika koja kvalitetom odolijeva svakom vremenu i trendu, kao što bi i njihovo obrazovanje i život trebalo da budu, otporni na jeftine spoljne uticaje i uspravni u svakoj situaciji”, poručuje Begić.

VN: Svaki narod u okviru svoje tradicije njeguje tradicionalnu muziku, a svaka od njih predstavlja identitet jednog naroda. Kada je riječ o muzičkom identitetu Crnogoraca, šta Vi smatrate najvrednijim? Što trebamo sačuvati, njegovati?

BEGIĆ: Crnogorska tradicionalna muzika nije samo pitanje očuvanja identiteta nego i načina ponašanja naroda koji ta muzika predstavlja. U južnom, centralnom i sjevernom dijelu Crne Gore postoje tri različita načina sadržaja i interpretacije muzičke baštine, od kojih je svaki sačuvao autentičan izraz i nadgradio kroz uticaje regiona u koje-mu je ta muzika nastajala. U toj melodijsko-harmonskoj svedenosti crnogorske muzike treba vidjeti i čistotu crnogorskog ljudskog bivstvovanja. To je najvažnije.

VN: Svjedoci smo pokušaja prisvajanja crnogorske istorije, umjetnosti… Da li je i naša muzička baština ugrožena? (Podsjećamo na nastup guslara prilikom otvaranja Kulturnog centra Srbije “Ivo Andrić” u Pekingu, kada je reagovalo Ministarstvo kulture…)

BEGIĆ: Pokušaji prisvajanja nikada ne mogu donijeti ništa dobro. Na nama je da kroz aktuelni proces zaštite nematerijalne kulturne baštine tu vrstu pokušaja učinimo nemogućim. Kompleksan i zahtjevan posao, pogotovu kada se govori o tom preplitanju kulturnog nasljeđa u regionu ili u Južnih Slovena.

VN: Koliko je tradicionalna muzika i muzička baština važna za identitet jedne zemlje i da li se i na koji način Crna Gora bavi ovim pitanjem? Šta o Crnoj Gori govori njena muzika?

BEGIĆ: Budući da smo u periodu ljetnje sezone, siguran sam da bi svaki turista u svojoj glavi najlakše zapamtio i kao dio svog iskustva u Crnoj Gori ponio u svoju državu neku od najprepoznatljivijih crnogorskih pjesama. Neke od njih su melodijom i tekstom toliko istinite, da taj senzibilitet koje priušte ostaje urezan do kraja života.

Dakle, o Crnoj Gori njena autentična muzika govori da je iskrena, hrabra, željna istinskog osjećaja ljubavi i pažnje.

VN: Univerzitet Crne Gore najavio je da će se kroz svoje programe baviti i pitanjima identiteta. Da li tu vidite prostor i za muzičku baštinu?

BEGIĆ: Muzička akademija Cetinje je već započela proces bilježenja i digitalizacije nematerijalne kulturne baštine, u saradnji sa Univerzitetom i Ministarstvom nauke Crne Gore. Kao što sam rekao ranije, radi se o odgovornom, kompleksnom i dugotrajnom procesu koji će nam dati pravi uvid u ono najbolje i najautentičnije što Crna Gora posjeduje kao kulturno bogatstvo.

VN: Osnivač ste i umjetnički direktor festivala umjetničke muzike Espressivo koji je tokom 12 godina postojanja ugostio vrhunske strane i domaće izvođače na Cetinju i čiji se programi od prošle godine odvijaju i na sceni budvanskog Grada teatra. Šta je najdragocjenije što je ovaj festival donio ukupnoj umjetničkoj klimi u našoj zemlji? Ko su sve ovogodišnji gosti?

BEGIĆ: Moram da priznam da sam u Espressivo uložio cijelog sebe, i profesionalno i ljudski, osjećam da se to vraća kroz i ovogodišnje koncerte od kojih bi naglasio hor TURKSOY, Ivana Rudina, Vadima Cibulevskog, Luku i Đinu Perazić, Kostu i Natašu Popović, i po mom sudu naznačajniji muzički događaj sezone, koncert Moskovskog simfonijskog orkestra u kojemu će učestvovati i naši najbolji studenti, postdiplomci i saradnici. Time ispunjavamo našu osnovnu misiju festivala da naši umjetnici u sadejstvu sa najboljima osjete, unaprijede i utvrde sopstvene domete.

VN: Čime se rukovodite pri pravljenju izbora?

BEGIĆ: Izbor gostiju festivala je dominantno određen vrhunskim kvalitetom umjetnika i ansambala.

VN: Dobitnik ste brojnih muzičkih priznanja, a od oktobra 2014. godine imate titulu počasnog profesora Državnog muzičkog Instituta Ipolitov-Ivanov u Moskvi. Koliko je to priznanje uticalo na Vašu umjetničku afirmaciju u inostranstvu?

BEGIĆ: Od mog prvog gostovanja na Moskovskom konzervatorijumu kao gostujućeg profesora, dobio sam pohvale, a i sam osjetio da ono što radim u pedagoškom smislu korespondira sa najvišim dostignućima ruske izvođačke škole. Prvenstveno meni, a onda i ostalim ljudima koji se bave muzikom i obrazovanjem, to je bila potvrda i podrška da nastavim sa tom praksom. Jeste, na međunarodnom nivou, zvanje počasnog profesora u Moskvi mi je donijelo jednu vrstu neverbalne potvrde da to što radim, radim u duhu najbolje škole i najboljeg iskustva.

VN: Kako ocjenjujete poziciju klasične muzike u našoj zemlji? Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo uraditi kako bi se bila prisutnija među mlađom populacijom?

BEGIĆ: Na ovo pitanje bih apsolutno uključio aktivnosti Muzičkog centra, mislim da je u ovom trenutku najvažnije da se stvori konsezus sa svim institucijama kulture u Crnoj Gori, koje bi uz siguran sam, podršku obrazovnog sistema naših budućih umjetnika (učenika studenata), bio kadar da uđe u svaku školu, da svakom djetetu približi ili makar predstavi ono najvrednije od ljudske civilizacije. Jer, trendovi se mijenjaju, ali umjetnost, ljepota života uvijek ostaju isti.

VN: Nedavno ste bili u Argentini, gdje živi veliki broj potomaka naših iseljenika. Kakvi su Vaši utisci?

BEGIĆ: U organizaciji mojih koncerata u Argentini koje je radila fondacija “Cesar Pradier” učestvovala je i crnogorska ambasada na čelu sa profesorom Srđom Stankovićem. Imao sam priliku da se sretnem sa vodećim ljudima crnogorske zajednice u Argentini i mogu vam reći da su utisci dirljivi. Ogromna privrženost domovini i nostalgija je kulminirala na koncertima gdje sam izvodio djela Bora Tamindžića. Moj idući odlazak u Južnu Ameriku će obuhvatiti još neke od država gdje je crnogorska emigracija poput Paragvaja i Urugvaja.

VN: Kada ste imali prvi koncert? Što je bilo presudno da se bavite ovim poslom?

BEGIĆ: Prvi koncert sam imao sa devet godina, u sali Muzičke škole, na klaviru me pratio moj brat blizanac Zvjezdan. Nakon toga uslijedili su i koncerti sa orkestrima, Crnogorskim simfonijskim, koji je meni u tim godinama pružio podršku i uvjerenje da mi pripada da budem muzičarem, što bi u stvari trebalo da radi i sadašnji ansambl Crnogorskog simfonijskog.

Rujna zora oduševila Kamilu Parker

VN: Mediji su pisali o sjajnom nastupu (sa Predragom Jankovićem) u Italiji, gdje ste, između ostalog, izveli crnogorsku pjesmu koju ste obradili “Rujna zora”, te da Vas je publika nekoliko puta vraćala na bis. Pjesma “Rujna zora” vrlo je inspirativna za mnoge umjetnike. U čemu je tajna u pjesmi ili onima koji je izvode?

BEGIĆ: Predragovo i moje prvo zajedničko muziciranje na temu Rujne zore je bilo kada nas je na Muzičkoj akademiji na Cetinju posjetila Camila Parker Bowls. Njena reakcija, kao i reakcija većine ljudi koji se prvi put susretnu sa tom muzikom je da je nose u srcu dugo vremena nakon slušanja. Melanholičnost, nostalgičnost, a i određena vrsta boli zbog izgubljene bitke sa životom su moćna sredstva uticaja muzike na ljudsku dušu.

Rujna zora u našem aranžmanu za violinu harmoniku i orkestar je već spremna za izdavanje, a uskoro ćemo joj dati video-verziju, tj. video-spot.

VN: Pripremate li ili ste radili još neke obrade starih crnogorskih pjesama?

BEGIĆ: Trenutno radimo na obradama kompozicija Bora Tamindžića, Nikole Hercigonje i nekih od najpoznatijih crnogorskih tradicionalnih pjesama.

VN: Šta je sljedeće, kakvi su Vam planovi?

BEGIĆ: Planova ima dosta, od snimanja CD-a sa Predragom Jankovićem, novih stručnih usavršavanja, doktorata, rada na sopstvenom kvalitetu i napredovanju… i da to prenesem mojim studentima, koji će taj posao raditi bolje od mene. Onda su moji planovi doživjeli uspjeh!

Crnu Goru prikazati svijetu kao vrlo zanimljiv muzički teritorij

VN: Muzički centar Crne Gore će, prema najavama, biti otvoren ove jeseni. Zbog čega je to važno za crnogorsku kulturnu i umjetničku scenu, a zbog čega kada se radi o identitetu?

BEGIĆ: Muzički centar bi po definiciji trebalo da bude institucija okupljanja svega što Crna Gora ima da ponudi i oblikuje u sferi umjetničke muzike, od novih kompozicija do novih ansambala, poput Crnogorskog horskog ansambla, ansambla za očuvanje nematerijalne-muzičke kulturne baštine, studio za snimanje i crnogorske, klasične i savremene muzike. Mislim da pažnju treba posvetiti i razvoju savremenih pravaca muzike, uz vodstvo provjerenih i dokazanih autora, pokušati da se kroz sopstvenu produkciju, Crna Gora prikaže svijetu kao potentan i više nego zanimljiv muzički teritorij.

Kulturna edukacija mladih učiniće da postanu otporni na jeftine spoljne uticaje

VN: Prisustvujemo poplavi kiča i šunda na muzičkoj sceni u okruženju, koja zahvaljujući tehnološkim mogućnostima današnjice postaje dominantna i među našom mladom populacijom. Šta možemo uraditi da se odupremo takvim negativnim trendovima i uticajima?

BEGIĆ: Rješenje je raditi na kulturnoj edukaciji mlađe populacije. Mislim da je najbolji period da se mladima predstave kvalitetni muzički programi, osnovna škola. Postoje razni metodi kako ih zainteresovati ili makar uputiti da razmišljaju da postoji muzika koja svojim kvalitetom odolijeva svakom vremenu i trendu, kao što bi i njihovo obrazovanje i život trebalo da budu, otporni na jeftine spoljne uticaje i uspravni u svakoj situaciji. U skandinavskim zemljama to rade jako dobro, njihov koncept je najpragmatičniji i najdjelotvorniji.

BIOGRAFIJA

Miran Begić (1975) rođen je u Podgorici gdje je završio nižu i srednju muzičku školu u klasi profesora Vilija Ferdinandija. Debi sa Simfonijskim orkestrom imao je sa 13 godina izvodeći koncert Feliksa Mendelsona u e-molu. Muzičku akademiju je upisao u Podgorici, klasa profesora Miroslava Rusina, a diplomirao na Cetinju, u klasi profesora Uroša Pešića. Magistarske studije iz violine kao i specijalizaciju iz kamerne muzike je završio na Akademiji umetnosti u Novom Sadu i Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu.

Usavršavao se na majstorskim kursevima kod profesora Pavela Vernjikova i Erika Grinberga. Njegova izvođačka aktivnost je vezana za koncertne podijume Italije, Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Grčke, Austrije, Francuske, Engleske, Libana, Bugarske, Švedske, USA i Rusije. Nastupao je sa umjetnicima poput: Alexander Bonduriansky, Wilfried Strehle, Guigla Katsarava, Peter Langgartner, Jaroslav Nadrzicky, Viktor Uzur, Ljubiša Jovanović, Herbert Kefer, Barbara Hendrix, Sergey Smbatyan, Jean Reis, Darinka Matić Marović.

Više puta je nastupao kao solista sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom i međunarodnim studentskim orkestrima. Od 2001. godine nastupao je na preko 150 resitala u saradnji sa pijanistom Bojanom Martinovicem, sa kojim takođe djeluje u okviru klavirskog tria “TRITONUS”. Snimao je za RTCG, RTS i RT Grčke. Na republičkim i saveznim takmičenjima mladih muzičara osvajao je prve nagrade; dobitnik je prve nagrade na VI Međunarodnom takmičenju “Petar Konjović” u Beogradu. Angažovan je kao vanredni profesor na predmetima violina i kamerna muzika na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Od maja 2011. godine održava masterclass-e na Konzervatorijumu “P. I. Čajkovski” u Moskvi za studente violine. Trenutno je umjetnički direktor Ljetnje akademije i festivala “Esspresivo”. U oktobru 2014. godine nagrađen je titulom počasnog profesora Državnog muzičkog Instituta Ipolitov-Ivanov u Moskvi.