Kultura

Bez dobrih urednika nema ni dobrih knjiga

Ilustracija

Na policama domaćih knjižara danas se može pronaći gotovo sve što prosječnog, ali i onog malo zahtjevnijeg čitaoca može interesovati. Od klasika do sa vremenih naslova, od bestselera do hvaljenih djela s potpisom nobelovaca, pa sve do “lake literature, štiva iz self-help oblasti itd… kako iz “uvoza, tako i sa logom crnogorskih izdavača. To i nije tako loše, ako se vodimo parolom dobro je dok god se čita. Ni domaći autori nijesu uskraćeni za mjesto na policama knjižara ili biblioteka. Naprotiv, utisakje daje sve više pisaca među nama. I onih koji to svakako zaslužuju, ali i onih koji su zalutali u književnu zajednicu.

U neka uređenija i (finansijski) srećnija vremena na prostorima ex-YU, u knjižnom lancu koji počinje sa piscem a završava sa čitaocima, učestvovala je čitava ekipa na čelu sa izvanrednim urednicima, vrhunskim redaktorima, lektorima, tehničkim urednicima, štamparima itd, stoga je i selekcija štiva koje ide u štampu bila kudikamo oštrija.

Kako danas funkcionišu sistemi u izdavačkim kućama, te po kojim kriterijumima se biraju djela za objavljivanje, novinari Pobjede razgovarali su sa vodećim ljudima iz OKF-a i “Artoa, Miloradom Popovićem i Ognjenom Savićem, dok je u ime “Nove knjige našu znatiželju zadovoljila sekretar redakcije Jelena Marković.

Ognjen Savić ukazao je na to da su izdavačke kuće nekada bila društvena preduzeća iza kojih je stajala snažna država, koja je odlično percipirala tadašnju moć izdavaštva kako njegovu tamnu stranu (kao sredstva propagande u ideološke svrhe), tako i onu svijetlu (obrazovnu i kulturnu funkciju).

“Danas, pak, u drugačijem političkom, ekonomskom i tehnološkom kontekstu, izdavače država doživljava više kao dekorativni element, jer se za postizanje ideoloških ciljeva oslanja na neke druge medije. Uz to, čini se da vlastodršcima ne znači mnogo činjenica da je izdavaštvo i dalje glavna arterija kulture svakog društva, pa su stoga i same izdavačke kuće, sada kao dominantno privatne firme, prinuđene da umnogome drugačije funkcionišu, posebno u dijelu finansiranja. To se svakako reflektuje i kroz činjenicu da, na primjer, mali izdavači vrlo često nemaju urednika koji je nešto više od imena u impresumu, da ne angažuju lektore, korektore, profesionalne prevodioce, grafičke dizajnere i slično”,  kaže Savić.

On naglašava da u Artou pokušavaju da rade drugačije, tj. teže da stvore ozbiljno izdavačko ime.

“To znači da su u proces publikovanja svake naše knjige uključeni profesionalni lektor, korektor, grafički dizajner, štampar, odnosno renomirani prevodilac. Svi su oni, doduše, naši spoljni saradnici, što je još jedna razlika u odnosu na velike izdavače (i te stare kojih se prisjećate), a koji sebi mogu da priušte zadovoljstvo većeg broja zaposlenih”, kazao je Savić.

Iako je na prvi pogled većini čitalaca urednički posao van percepcije, nekada (a ponegdje i sada) tradicija kvalitetnih urednika, ljudi s izuzetnim reputacijama koji dugi niz godina vode određenu ediciju, bila je od ključnog značaja za izdavačku kuću. Danas, uredničke prakse u izdavačkim kućama silom prilika podrazumijevaju nešto drugačiji “opis posla, ali Pobjedini sagovornici saglasni su da bez dobrih urednika nema ni dobrih knjiga, pa na kraju ni kvalitetnog izdavaštva.

 

 

 

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Zoran beograd
Gost
Zoran beograd

Odličan tekst.

Send this to a friend