Bife Utjeha: Svi su bili pojedinci, a Vito je bio ličnost

Piše Sinan Gudžević

“Vidi ovako, kaže Bećo Kaplanović, čovjek sa žuljevima na dlanovima od otvaranja šampanjaca, vidi, ovo je važna slika za priču o Utjehi. Sliku sam načinio ja, u Titogradu, godine 1969. Ova gospođa, to jest drugarica zove se Lola Jaćimović, vodila je aperitiv bar na prvom spratu hotela Podgorica. Lijevo je Vidoje Jovović, šef sale hotela Podgorica, a desno je Brano Dedović, sudija. E a ovaj u sredini, koji broji pare, to je Vito Nikolić, čovjek koga si ti, kažeš, vidio samo jedanput. A bogomi si mnogo propustio što si ga vidio samo jedanput. Ja sam ga viđao mnogo puta, s njime sam se dosta družio i dosta pio, prije no što sam pao na ovu švajcarsku zemlju, a danas ti mogu reći da mi je sve to što zovem mnogo bilo malo. Jer je Vito Nikolić bio jedan, jedinstven. Bio je ličnost. Svi su bili pojedinci, a Vito je bio ličnost. Ja sam bio konobar, a Vito je bio gost, ali smo se sprijateljili, kao što se samo konobar i gost umiju sprijateljiti.

To znaš da je bio ratno siroče i znaš da je bolovao od tuberkuloze. Cijeli se život liječio po dispanzerima, specijalnim i nespecijalnim bolnicama. Ima ona pjesma njegova, znaš ono:

Još mogu poneki osmijeh da slažem,

poneku sreću da odglumim,

još mogu ponešto lijepo da kažem

svakom osim sebi

— ne daju mi

bolnice,

bolnice,

brezovici,

bežanijske kose,

kasindoli.

Ali za sve te godine što smo se znali, on nikada, ni-ka-da, u našim razgovorima nije spomenuo da je siroče. A bio je siroče i na ovom svijetu. Sad kad je umro, vidim svi ga dižu u nebesa, svi su se najedanput družili sa njime. Mnogi lažu. Tako, došli jednom s televizije, hoće da im pričam o Vitu i o njegovoj vezi sa Utjehom. Neću, rekao sam.

A Utjeha je uvala na pola puta između Bara i Ulcinja. Tu je moj otac, na svom imanju, sredinom tridesetih godina sazidao kuću, tu je bila pustara. A sad se tu stvorio grad, na hiljade kuća. Sad se sve to zove Utjeha, a da nisam upoznao Vita, ne bi se zvala Utjeha. A Vita sam upoznao zato što nijesam završio školu u koju me poslao otac.

Jer je mene otac poslao, to jest naredio mi da se upišem u učiteljsku školu u Dubrovniku. Otac je Dubrovnik poznavao, trgovao je s Dubrovčanima, morem je vozio ćumur iz Bara i prodavao ga u Dubrovniku. Da ti skratim, ja sam se neslavno školovao u Dubrovniku, straćio sam dvije godine, pa se vratio okle sam i pošo, u Bar. Odatle sam, zahvaljujući poznanstvu moga oca sa Ljubom Brnovićem, generalnim direktorom ulcinjskog ugostiteljstva, otišao u srednju ugostiteljsku, ali ne u Ulcinj, već u Titograd. I završim tu školu u Titogradu, i čim je završim, odem u vojsku.

Za to vrijeme je Bajo Radulović, tadašnji generalni direktor titogradskih ugostiteljskih objekata, bio liječen od tuberkuloze u dispanzeru Brezovik kod Nikšića. I on je u Brezoviku upoznao Vita Nikolića, pjesnika, Nikšićanina, rođenog u Mostaru, siročeta ratnog, to sve o Vitu znaš. I onda ga je pozvao da kad se malo izliječi od tuberkuloze, dođe u Titograd, i rekao mu da može stanovati u potkrovlju hotela, gdje je bilo desetak skromnih soba za personal. Niko od personala tamo nije htio da stanuje, svi smo to potkrovlje zvali golubinjak. Bajo je htio da zaštiti Vita od povratka u tuberkulozu. I došao je Vito u taj golubinjak, zaliječen, nikad izliječen. Imao je tamo kupatilo, imao krevet, nije morao da spava na kartonima napolju kao u Nikšiću. To je sve bilo dok sam bio u vojsci. Kad sam se vratio, počnem da radim u Ulcinju, i radim skoro mjesec dana u hotelu Mediteran. Ali, sretnem Baja Radulovića, i on mi kaže kako je u Titogradu otvoren novi hotel i zove se Podgorica. I kaže mi da odmah, da sjutra ujutro, dođem da radim u tom hotelu. Kaže, ne brini se za vraćanje stipendije, to ćemo riješiti ja i Ljubo Brnović. I riješili su tako što sam ja išao na doškolovanje u višu ugostiteljsku. I tu upoznam Vita, i mi konobari smo se odmah primili za njega: Šeko Ljuca, Idžo Pavićević Burek, Džavid Škerović i ja smo mu nosili hrane, a poslije posla išli u njegovu sobu da pijemo. A po noći da obilazimo krčme i ćumeze.

Nakon nekog vremena, Šeko Ljuca i Idžo Burek budu, po kazni, premješteni iz hotela Crna Gora u hotel Podgorica. A za njima dolazi, što svojom voljom što za starim društvom, i Vito Nikolić. Dobiva od Baja Radulovića sobu, bolju no onu u golubarniku. Titograđani dotada nisu dolazili u Podgoricu, smatrali su taj hotel snobovskim. A od tada počinju dolaziti važni ljudi: Blagota Eraković, Buba Golović, pa Vlado Šušović… Od mojih drugova dolazilo ih je više, najviše Mića Drakić. E da, Vito se tada bio pročuo, po ovoj strofi:

Kako da objasnim okupljenoj masi

jednu staru miso što mi na um pade

i da pritom spasim ovaj život pasji

— pas mu jebo mater i ko mi ga dade.

To su mnogi munjevito naučili, a Vito je više uživao u razgovoru i u piću, u igranju šaha uz piće, nego u pjesničkoj slavi. Pravo rečeno, nije među nama bilo nekoga ko bi se razumijevao nešto u te pjesme. U piće da: Vito je pio vinjak, vinjak je tada bio u modi, pa smo i mi konobari pratili modu. Jednoga dana među danovima dođe, a dolazio je često u naš restoran, Boro Vukčević, zvani Boro Ćori, poslanik u Skupštini Crne Gore i kaže da je toga dana Skupština odobrila trasu puta Bar – Ulcinj. On je znao od mene da moj otac i stric imaju ondje maslinjak, pa mi je prolazak buduće magistrale kraj našeg maslinjaka kazao kao radosnu vijest. Koji dan iza toga odem ja kući i, već ugostiteljski svjestan, kažem ocu i stricu da bismo u podrumu one naše kamene kuće na osami mogli načiniti jedan bife, za buduće putnike prolaznike. Tu su kuću za vrijeme rata zapalili Njemci, izgorio joj je prvi sprat. I moj otac, kao vlasnik, podnese zahtjev za dozvolu da otvori poslovni prostor. I opština mu odobri, zato što je imao polisu osiguranja još iz tridesetih godina.

Tako to, a jednoga dana na terasi hotela Podgorica sjedi Vito Nikolić, a rade konobari Idžo Burek i Šeko Ljuca. Ja sam bio slobodan pa sam otišao do limara Mila Ilića da mi napravi tablu za bife kakvu traži barska opština, 80 puta 60 centimetara, i Milo mi je napravio, i ja razmišljam kako da nazovem taj svoj bife. I Vito me vidi tako valjda zamišljenog pa me pita šta me muči. I ja mu kažem da me muči ime za bife u onoj pustari. Kaže Vito, de sjedni, plati dva vinjaka pa kad ih popijemo, možda nam nešto padne na um. Popijemo dva, pa još dvaput po dva, te Vito kaže, evo kako kaže: ‘Slušaj, Bećo, treba da se dadne neko ludo ime. Vidi ovako, mi pijemo, drugi piju, svi koji piju traže u piću neku utjehu. Naći je neće, ali je tražiti hoće. Zato ti predlažem da taj bife nazoveš Utjeha. To mu ime pristaje još i više u toj pustari i osami, bez puta, a bogami bi pristajalo svakom bifeu.’

Smjesta odem opet do Mila limara, on mi na tabli napiše Utjeha, pa kupim od motela Zlatica nekoliko otpisanih stolova i stolica, sve odvezem ocu i stricu. I počne ćaknuti bife da radi. A kad su došli radnici preduzeća Mavrovo da prave magistralu, bife nije mogao da ih sve opsluži. Dan po dan, godina po godina, danas je to restoran po imenu Utjeha sa 320 mjesta za sjedenje, sa terasom.

Ima još. Taj je bife dao ime cijeloj uvali. Katastarski se ona zvala i još se zove Bušat, ali kao da se nikad nije tako zvala. Danas je cijela uvala Utjeha, nema turiste da ne zna za to ime. Za Njemce je Meeresbucht Tröstung, za Talijane Baia marina Consolazione. A Vito Nikolić, ne samo da nikad nije kročio u naš bife ni u našu uvalu, nego nije nikad saznao ni da se ime koje je nadjenuo našem bifeu proširilo na cijelu uvalu. Sve sam to mislio da Vitu ispričam, sve danas ću, sve sjutra ću, a Vito umrije i ne kazah mu. Evo kazujem tebi, a ti kazuj kome hoćeš”.