Kultura

Čime se ona bavi? Stalno priča, ali je nikad ne čujete

Gorica Šuškavčević

“Magija”. Tako se jednom riječju može opisati “alatka” kojom moraju da raspolažu pozorišni sufleri, koje tokom predstave čuju samo glumci, ali ne i ljudi koji sjede u publici. Tako, kroz šalu ali i zbilju, svoj posao za CdM objašnjava jedna od dvije suflerke u Crnoj Gori, Gorica Šuškavčević koja radi u Crnogorskom narodnom pozorištu dvije decenije.

Gorica Šuškavčević

Na naše pitanje bismo li se iznenadili kad bismo čuli njenu pravu boju  i jačinu glasa i kako je moguće da je tokom predstave čuju glumci, ali ne i mi koji sjedimo u publici, Gorica kaže:

“Sufler sam treba da iskoriguje svoju glasnoću, tako da ga glumac čuje, ali ne i publika. Često je to ‘čitanje sa usana’.  Sufler se uvijek nalazi sa lijeve ili desne strane scene, u zavisnosti od položaja glumaca na sceni. Nerijetko mi se dešava da mijenjam mjesto u toku predstave. Kao što glumci glume samo kada su na sceni, tako i sufler šapuće samo za vrijeme predstave. Za vrijeme proba, dok je proces stvaranja nove predstave u toku, sufler izgovara tekst prirodnom glasnoćom. Tada ima najviše posla, jer su glumci u fazi učenja teksta”, objasnila je ona.

A, s obzirom na to da u pozorištu radi 20 godina, i da nema predstave koju nije ponovila nekoliko puta, kaže da ne zna broj tekstova koje zna napamet.

“Za dvije decenije sam pogledala mnoštvo predstava. Sem predstava na kojima radim, često pogledam i gostujuće predstave u našem pozoristu. Takođe, gostujemo i na mnogim festivalima gdje sam u prilici da odgledam mnoge strane predstave. Što se tice predstava koje ja radim, svaki tekst  znam napamet. To je vjerovatno posljedica mnogih ponavljanja”, rekla je ona.

Ipak, uprkos, ponavljanjima, svima se dešavaju lapsusi, a tada je smijeh rješenje za sve.

“Koliko god da ozbiljno pristupamo probama i predstavama, često se desi da nas smijeh prekine. Dešava se, naravno, i  da se glumcima omakne neki lapsus i ona se smijemo svi, i oni na sceni i mi iza scene”, priča nam Gorica.

Dodaje da nema glumca kom njena pomoć ne zatreba.

“Normalno je da postoje glumci koji lakše ili teže uče tekst, ali uvijek moze doći do pada koncetracije, s obzirom na to koliko tekstova moraju znati. Koliko god glumci znali tekst, ‘plivali’ u njemu, dešava se blokada i tada je  potrebna jedna riječ da bi glumac nastavio dalje. Sufler je uvijek tu da pritekne u pomoć. Rijetko se dešava da me ne čuju, jer imam odličnu komunikaciju sa glumcima na sceni, vjerovatno zbog dugogodišnjeg iskustva. Ako se i desi ta situacija, onda glumac improvizuje tekst, što opet samo mi na sceni znamo, ali ne i publika”, dodaje ona.

Za zanimanje suflera, kako dodaje, ne postoji određena škola, a znanje se stiče kao i u svim profesijama, praktično tokom rada.

“Za moje zanimanje ne postoji određena škola, već se znanje stice praktično, tokom rada. Moram istaći da je moja učiteljica bila koleginica iz Narodnog pozorista u Beogradu. Za suflersko mjesto osoba mora posjedovati obrazovanje drustvenog smjera, poznavanje lingvistike, književnosti, rad na računaru”, pojašnjava Gorica.

Ističe i da je nikad nije zanimao nastup na “daskama koje život znače”.

“Volim da doprinosim stvaranju pozrišne umjetnosti, neposredno, a gluma nije posao u kom se pronalazim. Nikada me nisu privlačila svjetla scene, niti javni nastupi”, priča Gorica.

Pozorište im je porodična ljubav pa joj je i suprug kolega sa posla.

“Moj suprug takođe radi u pozorištu, njegovo  zanimanje je inspicijent. On preuzima predstavu od reditelja, već na generalnim probama i dalje samostalno vodi. Naši poslovi se prepliću i oboje smo vezani za rad iza scene”, dodala je ona.

Gorica u Crnoj Gori, za sad, ima samo jednu koleginicu.

Send this to a friend