Kultura

Crna Gora ima britkih pera, u amanet nam je da ih njegujemo

Premijera predstave o proslavljenom nikšićkom pjesniku Vitu Nikoliću “Zaustavite Zemlju, hoću da izađem” odigrana je preksinoć na Sceni 213 u Nikšiću. Lik Vita Nikolića dočarao je sjajni Nebojša Ljubišić, a velikan glumišta Petar Božović tumačio je lik Vuka Dragovića, strogog, nadmenog i principijelnog pukovnika Udbe. Petar potpisuje i režiju, a muziku je radio Igor Dunjić, bivši član kultne grupe “Ođila”.

Foto: CdM

Radnju komada pokreće sudska tužba koju je pjesnik podigao protiv poznatog jugoslovenskog pjevača jer je neovlašćeno “posudio” njegove stihove za kompoziciju koja je svojevremeno postala veliki hit. Vito je presavio tabak i podnio tužbu zbog plagijata. Suđenje je bilo interesantno za novinare i čitalačku publiku, ali su se njih dvojica brzo pomirili na sudu. Ovaj komad se ne bavi Vitovim životom, niti njegovim karakterom, glavnu ulogu u ovoj predstavi igra Vitova poezija.

Nepostojeći “stenogram” ovog uzbudljivog saslušanja rekonstruisan je na osnovu šturih dnevničkih zapisa koji je pjesnik vodio tokom 1966, 1967. i 1973. godine.

Kako je Vito i sam govorio, nije pisao poeziju da bi bio slavan pisac.

“Želio sam, naravno, da ta poezija bude prihvaćena. Ali, nikad zaista nijesam osjećao da sam slavan, već da su ljudi razumjeli šta sam htio da kažem. Mislim da je svaki živi čovjek pjesnik. Pjesnik je u svakom ljudskom stvoru. Ko nije pjesnik taj je davno mrtav. Ali samo neki uspiju ovladati dušama svojih bližinjih”, govorio je Vito.

Željko Mijanović, scenarista dramskog teksta lično nije poznavao Vita Nikolića, ali odrastao je u istom okruženju i sam bio aktivan u pjesničkim vodama. CdM je razgovarao sa Mijanovićem povodom premijere predstave “Zaustavite Zemlju, hoću da izađem”.

Foto: CdM

CdM: Kako ste uopšte došli na ideju da se bavite tematikom Vitove poezije, i da fokus upravo bude na njoj, a ne njegovom životu…

Mijanović: Upravnik beogradskog pozorišta Slavija, Batrić Žarković, mi je predložio da napišem dramski tekst o Vitu čiju sam poeziju dobro poznavao. No, kako je, u tom trenutku, ta ideja bila vezana za jubilej, tj. za osamdesetu godišnjicu njegovog rođenja, nisam odmah sa elanom prionuo na posao. Ne volim “prigodničarske” projekte, a i znao sam da su se odjednom mnogi dohvatili Vita. To je, naravno, legalno, ali osim stvaranja površnog kulta o našem Fransoa Vijonu i prepisivanja biografskih podataka, nisam došao do nekih relevantnijih teorijskih radova o njegovoj poeziji koji bi dotakli suštinu njegovog poetskog čina, a koji je opet bio neraskidivo vezan za njegovu sudbinu tuberkuloznog beskućnika što je tako poletno jurišao na vjetrenjače. Ne bih volio biti patetičan, ali tu se umiješala moja životna drama. Prinuđen da se borim sa opakom bolešću, sjetio sam se Batrićevog prijedloga i počeo da sastavljam svoju arhivu o nikšićkom pjesniku rođenom pod mostarskim nebom. Tako se rodio tekst koji mi nije samo prekratio surove bolničke dane, već mi je i otkrio ponešto o borbi i opstanku, o penjanju uz ono nevidljivo uže o kome je, u izgnaničkoj samoći svojevremeno pjevao Česlav Miloš.

Foto: CdM

CdM: S obzirom na to da je veliki Vito obilježio jednu epohu, koliko je bilo izazovno, a ujedno i odgovorno baviti se time?

Mijanović: Baviti se Vitom bilo je izazovno u mjeri u kojoj se priča univerzalizovala, a ona je itekako otvarala kontekst u kome se, kroz pjesnikovu sudbinu, prelamala drama čitave te epohe za koju tvrdite da ju je Vito svojim pjesničkim talentom obilježio. Njegov boemski pristup životu rađao je brojne konflikte, a konflikti su osnovno dramsko gorivo. Ne odričući se, naravno, umjetničke slobode, trudio sam se da ne izneverim ni istorijsku, a ni književno-istorijsku autentičnost događaja koji su u ovom komadu prikazani. Glavni junak nije ni morao da se u didaskalijama nazove pravim imenom, a opet bi svi znali o kome se radi. Odgovornost uvijek postoji, ali ne pred autoritetom i težinom odabrane teme, već prevashodno prema kriterijumima dramaturskog zanata. Nikome ne bi dobro stajao loše skrojen komad, a pogotovo Vitu.

Foto: CdM

CdM: Koliko je Vitova poezija imala uticaja na Vas, kao umjetnika, čovjeka?

Mijanović: I sam sam pjesnik sa dugogodišnjim stažom još od daleke 1974. godine kada sam pobijedio na Festivalu dječijeg poetskog stvaralaštva koji se, u ondašnjoj SFRJ održavao u Ohridu. Objavljivao sam u svim važnijim jugoslovenskim časopisima, pomno pratio književnu produkciju, uostalom studirao sam na Filološkom fakultetu u Beogradu. Volio sam da učim pjesme napamet i znao sam ih mnogo. Pored Šantića, Crnjanskog, Krleže, Vaska Pope… našla bi se uvijek i poneka Vitova iako u vrijeme kada sam studirao, on od oficijelne književne kritike nije smatran pjesnikom koji bi se mogao uvrstiti u neku relevantniju antologiju. Međutim, kao što vidite, sudovi kritike su kao i ljudski, podložni promjenama. Ja sam Vitu bio od početka vjeran, i to smatram nekom svojom malom pobjedom. Taj uticaj se, recimo, može prepoznati u mojoj pjesmi “Mladost” koju pjeva Bajaga. To, naravno, pominjem, jer su i neke Vitove izvodili muzičari, pokušavajući doduše da ga ne pomenu kao autora. Uostalom, upravo o tom Vitovom “braku” sa muzikom se i govori u mom komadu.

CdM: Kako ste zadovoljni premijerom u Nikšiću i da li ste imali, da uslovno kažemo, strah kako će predstava biti prihvaćena?

Mijanović: Što se umjetničke strane tiče, sa tekstom u kome ima materijala i dvojicim takvih pelivana našeg glumišta kakvi su Božović i Ljušić, o strahu nije bilo ni govora. Ljudi su na premijeri ustali kao po komandi i nagradili ekipu iskrenim aplauzom. Neke druge stvari oko predstave bile su, takođe, kao po komandi, ali bez te poredbene rječice. Trudim se da me se ne dotiče dnevna politika balkanske provinijencije. Borim se za goli život i taj mi čemer mi ni najmanje nije potreban. Ali ako smijete, slobodno objavite-nismo lijepo dočekani u gradu. Ponavljam, ne zanima me zašto, a nije ni bitno. Uostalom, zar i Vito nije bio nikšićki beskućnik, a danas ga govore i poštuju u Beogradu, Zagrebu, Skoplju, Tuzli, Bijeljini, Podgorici… svuda gdje se govori naš jezik.

Foto: CdM

CdM: Dok u čitankama preovladavaju strani pisci i pjesnici, a naša djeca bolje znaju strane bestselere, drumovi su se odavno, mnogo poželjeli ludaka. Vi ste jedan od rijetkih koji je svjestan da se Vitu nismo dovoljno odužili. Kako komentarišete tu činjenicu?

Mijanović: Kad sam bio “mali” priznajem da sam i sam više volio ono što je dolazilo sa strane. Danas mi je Ćopić bliži od Edgara Alana Poa. Ne stidim se gusala, naprotiv, a neke od meni najjačih stihova pronašao sam u narodnim tužbalicama. Posljednjih godina radio sam u beogradskom pozorištu na Terazijama mjuzikle po Steriji i Nušiću, a u Srpskom narodnom pozorištu po Zoranu Petroviću koji se bavio i slikanjem i ostao upamćen kao začetnik enformela na ovim prostorima. U toj mojoj “domaćoj lektiri” svoje mjesto našao je, sasvim razumljivo, i Vitov raspjevani i duhoviti, gorko-slatki, pjesnički melanž. Crna Gora ima britkih pera. U amanet nam je da ih njegujemo.

Vito je bio skoro sve što jedan čovjek u ovom životu može biti, bio je siroče, “samo kafanski i više ničiji, bio pust i prezren, neželjen kao grobar”, boem, “i krio se tako krvav, unakažen u zavjese svoje crne strašne kiše”, zatvorenik, u kom su pjevali drumovi snažni, novinar, kritičar vlasti i pjesnik, koji je želio samo da ga neko voli, i da sebi, dječaku liči. Od kada je otišao, “u vječnu skitnju među zvijezdama” nije se desio pjesnik njemu sličan, a njegovo stvaralaštvo, novim generacijama tek valja otkrivati.

I opet jesen
opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću,
i opet stare, crne slutnje,
i opet sam si, Nikoliću.

Ali živ je Vito, umro nije.

Marija Drašković

 

Ostavite komentar prvi!

avatar
1000

Send this to a friend