Čuveni pisci inspirisani alkoholom

Da li mit o pijanim piscima ima osnova? Da li je alkohol neodvojiv od književnih ideja i inspiracije? Da li je ljubav velikana pisanih misli prema alkoholu uticala na njihova djela? Dugačka edicija slavnih pijanaca na književnoj pozornici svjedoči o „literaturi koja je tekla“.

Izdvajamo vam neke od najvećih imena koja su sjedjela za književnim stolom, ali i onim drugim, barskim i kafanskim.

Ernest Hemingvej

Nobelovac koji je pored izvanrednog načina pisanja i značajnih dostignuća poznat i po svom avanturističkom i kontraverznom duhu. Hemingvej se vodio motom da „čovjek ne postoji dok nije pijan.“

Čuvene su njegove rečenice: „Inteligentan čovjek je ponekad prisiljen da se nalije kako bi mogao provoditi vrijeme sa svojim prijateljima“ i „Piši pijan, a uređuj trijezan.“

Nakon što su mu ljekari zabranili da pije, pokušao je da se ograniči na tri čaše viskija prije večere, ali bezuspješno. Za doručak je pio čaj i džin, a užinao vodku, apsint i vino. Volio je da pije koktele mohito i mint džulep.

Skot Ficdžerald

Ovom velikom američkom piscu Hemingvej je zamjerao da se prebrzo napije i kad pije sasvim malo. Isticao je da je „previše bilo čega loše, previše šampanjca sasvim dovoljno”, kao i da „butelja vina na kraju dana nije ništa drugo nego ljudsko pravo”, ali je od butelje vina stigao do butelje džina dnevno. Takođe je rekao da „za razliku od romana koji zahtijeva predano pisanje i koncentraciju, nešto kraće književne forme lakše je kombinovati sa ispijanjem značajnih doza alkoholnih pića”. O njegovoj zavisnosti svjedoči i rečenica: „Čovjek prvo uzme piće, onda piće uzme piće, a onda piće uzme čovjeka.“

Volio je da pije koktel koji je sam osmislio, a u osnovi se pravio od limuna i džina.

Džek London

Jedan od najčitanijih pisaca XX vijeka imao je ritual da se nagradi pićem kada napiše svoju dnevnu kvotu od hiljadu riječi. Tako je krenuo, a stigao dotle da pisanje nije mogao ni da počne bez pića. Napisao je i autobiografski roman pod nazivom “Kralj alkohola”. Govorio je da ljudi „kad su trijezni, žele da piju, a kad se napiju, žele da piju još više.“

Tomas Lanijer Vilijams

Ovom dramskom piscu alkohol nije bio jedini opijat. Iako je i sam bio zavisnik kritikovao je opijanje, za razliku od mnogih slavnih poročnih pisaca koji su svoj porok branili žustro kao dio sebe i svog identiteta. Čini se da se Vilijams opravdavao govoreći da postoje dva razloga zbog kojih čovjek pije: „prvi je da je od nečeg uplašen, a drugi da ne može da se suoči sa istinom“.

Rado je pio ramos fizz, koktel koji se sastoji od džina, limunovog soka, bjelanceta, slatke pavlake i gazirane vode, kao i koktel margaritu koji sadrži tekilu ili vermut.

Rejmond Karver

Književnik i pjesnik koji je takođe bio u zagrljaju poročnog života.

„Počeo sam da se napijam kad sam shvatio da se ono što sam najviše želio za sebe i svoje pisanje, za svoju ženu i djecu, jednostavno neće dogoditi.“ Poslije dugogodišnjih liječenja i problema sa zakonom, Karver je uspio da se izliječi poslije čega je napisao neka od svojih najboljih djela.

Čarls Bukovski

Jedan od najkontroverznijih pjesnika, pripovjedača, romanopisca. Sa jednako ekstravagantnim pisanjem kao i stilom života, upoznao se sa dejstvima alkohola još kao tinejdžer. Na temu alkohola Bukovski je imao šarmantne definicije. Kada su ga pitali šta misli o alkoholu odgovorio je: „Alkohol je vjerovatno jedna od najvećih stvari koje su se ikad pojavile na zemlji – pored mene, naravno. Zato se i slažemo.“ Govorilo se da je bio jedan od najstrasnijih alkoholičara:

„Mislim da nikada nijesam trijezan napisao pjesmu.“

Bez pomoći alkohola govorio je da je stidljiv i povučen, kao i da je sve njegovo stvaralaštvo nastalo od pijanstva.

„Ako se dogodi nešto loše, pijete da to zaboravite, ako se dogodi nešto dobro onda pijete da to proslavite, ako se ništa ne dešava, pijete da se nešto desi…“

Pio je u dobru, a u zlu: „Obišao sam hiljadu barova u nadi da će me neko ubiti, a sve što sam uradio jeste da sam ponovo uspio da se napijem.“

U jednoj svojoj pjesmi kaže: „Najgori mamurluci su kada se probudiš i shvatiš da si uradio nešto apsolutno odvratno, idiotsko i možda opasno prethodne noći ali ne možeš tačno da se sjetiš šta je to bilo.“

Najčešće je konzumirao mješavinu piva i burbona.

Vilijam Fokner

Ovaj američki književnik i nobelovac kaže da je „civilizacija počela destilacijom.“ Fokner je govorio da uvijek voli da piše noću, i da uvijek drži viski na dohvat ruke.

„Nema bolesti koju viski ne može da izliječi.“ Da alkohol nije vidio kao porok nego kao pokretača zaključujemo i iz njegove čuvene rečenice: „Kada popijem jedan martini osjećam se većim, pametnijim, višim. Kada popijem drugi, osjećam se nadmoćnim. Kada popijem više, niko me ne može zaustaviti.“

Omiljen mu je bio koktel Mint Julep koji je sam spravljao od viskija, šećera i grančica mrvljene nane.

Oskar Vajld

Skandalozni književnik sklon pretjerivanju u piću i cigaretama. Uživao je u apsintu, jednom je napisao: „Prvi stepen opijanja apsintom nije ništa posebno, u drugom počnu da vam se priviđaju čudovišne i okrutne stvari, ali ako izdržite, na kraju ćete doći do završnog stupnja i tada ćete vidjeti stvari koje želite da vidite – prekrasne, neopisive stvari.“

Pio je liker koji se proizvodio od anisa, pelina i šećera.

Edgar Alan Po

Američki književnik, utemeljivač kriminalističkog romana, loše je podnosio alkohol i umio je da se napije od jedne čaše vina. Njegovi prijatelji govorili su da je ispijao žestoka pića u jednom dahu. Priča se da je Edgar Alan Po cijelog života vodio borbu sa zavisnošću, i da je miješao alkohol i narkotike. U jednoj svojoj ispovijesti rekao je:

„Ni malo ne uživam u stimulansima kojima se povremeno tako strastveno prepustim. Nijesam u potrazi za zadovoljstvom ugrozio život i reputaciju i razum. Bio je to očajni pokušaj da pobjegnem od mučnih sjećanja, od osjećaja nepodnošljive samoće i iz straha od neke čudne, neizbježne propasti.“

Poznato je da je uživao u raznim pićima, najviše u džinu za koji je govorio da nema miris.

Šarl Bodler

Bodler se često opijao, uživao u drogama, alkoholu, prostitutkama… Čuven je njegov citat: „Čovjek bi trebalo da je stalno pijan. To je najvažnije… Ali od čega? Od vina, od poezije, ili od vještine – kako vam drago. Ali napijte se.“

A to je ovaj vinopija vjerno i doslovce i činio. Da je zaista uživao u alkoholu Bodler nije krio.

„Izvanredna duševna stanja koja izaziva opijenost pravi su raj u odnosu na bljutavost svakodnevice.“

Rekao je čak i da „samo hulje piju mlijeko“.

Tin Ujević

Pjesnik koga su zvali kraljem boema smatrao je piće slobodom, maštao o malim fontanama vina, o vinoskocima umjesto vodoskoka. Govorio je da ,,vino razvezuje jezik, dariva blistave govorničke teme, stvara rječitost.“

Smatrao je da duh i poezija izlaze iz boce, a da ljubavi i strasti izlaze iz bačva i vinskih podruma. Koliko je bio vjeran pisanju toliko je bio vjeran i vinu – kod ovog vinopije te dvije stvari bile su neraskidive.

„Vino moraš piti tako da ti razbuđuje svijest, a ne da je gasi.“

Zanimljivo je da je Ujević u hotelu „Moskva“ imao i svoje poštansko sanduče, s obzirom da je više boravio tamo nego kod kuće, predajući se alkoholu i mastilu. Pogađao je koja vina pije zatvorenih očiju, a kada su mu donijeli vodu rekao je: „Ovo nikada njeisam pio.“

Velika su književna imena ušla u legendu po pijanstvima i poročnom životu. Boemski život kao da je bio rezervisan za velikane pisane riječi koji su se okupljali po kafanama i birtijama. Poznat po uživanju „u čaši“ bio je i Borislav Pekić, o kome su kružile priče da pije kao smuk. Kada ga je jedan prijatelj pijanog nosio iz kafane rekao mu je: „Sada je na tvojim leđima teret srpske književnosti!“

Rade Drainac u jednoj svojoj pjesmi kaže: ,,Vino za me ne bješe ko za ništariju drugu pohlepna navika sebe da uništavam, u njemu sam mnogu svoju tugu, umio da tiho uspavam.“

Puškin i Jesenjin inspiraciju za mnoge svoje pjesme nalazili su u vinu. Mika Antić, Janko Veselinović, Momo Kapor, Jakov Grobarov, Dostojevski i mnogi drugi takođe su voljeli „dobru kapljicu“.

Napijalo se u svim epohama, a dva najveća poroka svih ovih velikana bili su alkohol i pisanje. Alkoholom su čistili grlo, a pisanjem dušu. Česta su mišljenja da između umjetnosti i poroka postoji neka tijesna veza i da pisanje zahtijeva maštu koju alkohol stimuliše. Ili su nam možda umjetnici mogli ostaviti više, da je bilo većih rijeka riječi, a manjih rijeka alkohola?

Zanimljivo je Geteovo zapažanje o Šileru: „Alkoholno piće sputavalo je toliko puta njegovu maštu, da nije mogao dati njemačkoj književnosti ono što bi dao inače.“

Cijela je istorija književnosti jedna velika točilica misli i pića, a životi književnika poetičniji i od poezije. Iako su svi oni vjerovali u to da više uzimaju alkohol nego što uzima alkohol njih, izgleda kao da je na kraju ipak flaša pobijedila. Istina je da su gotovo svi slavni „dobrog cuga“ dali danak alkoholizmu. Umirali su rano, i ko zna za koliko velikih pjesama, drama, romana nas uskratili.