Dali i Gala su bili genijalni ludaci u svojoj bajci

“Zovem svoju ženu Gala, Galuška, Gradiva, Oliva zbog ovalnog oblika njenog lica i maslinaste boje njene kože. Ponekad i Oliveta, Oliueta, Oriueta, Buribeta, Buriueteta, Suliueta, Solibubuleta, Oliburibuleta, Siueta, Liueta. Takođe je zovem Lajonet, zato što kada se naljuti reži kao lav.”

Tako je Dali volio svoju suprugu – ludački, opsesivno, krvavo, do bola, do smrti, opraštajući joj sve, idealizujući je, poklanjajući joj dušu, tijelo, nebesa i carstva. Veliki Španac poživio je 84 godine, a čak 53 godine dijelio je sa Galom – jedinom ženom u svom životu.

Svako ko voli i cijeni rad legendarnog Dalija, zna ih, makar u načelu. Ali, ljubavna priča koju “krije” Dalijev život, to je nešto o čemu niste čitali. To je istinista bajka o dva svojevrsna “ludaka” spojenim u neodvojivu jedinku, to je najpikantnija, najbizarnija, najromantičnija, najinteresantnija i “najljubavnija” ljubav 20. vijeka.

Ko je bila Gala?

Gala je zapravo bila Elena Ivanovna Diakonova, prelijepa Ruskinja iz Kazana, tajanstvena, strastvena i intuitivna žena, atraktivna dama sa maslinastom kožom i crnim očima, omiljena u krugovima intelektualne elite. Umjela je da “namiriše” kreativnog genija na kilometar, rado je provodila dane i sate sa njima, šarmirala ih i inspirisala. Sudbinu intrigantne Ruskinje skrojila je i njena zvijezda vodilja i vizija, smatrala je da život uvijek treba da predstavlja osvetu, osvajanje ili konačnu pobjedu.

Gala je uplovila u bračne vode sa francuskim pjesnikom Polom Elijarom, sa kojim je dobila i ćerku Sesil, ali umjesto mirne luke za nju je ova veza predstavljala samo “kartu” za poznanstva sa najvećim umjetnicima tog vremena. Bila je koketna žena, uvijek želja pažnje, seksa, otvorenog flerta i udvaranja, pa su afere predstavljale sastavni dio njenog života – povezivana je sa Maksom Ernstom, Rene Čarom, Rene Krevelom. A onda je srela 25-godišnjeg Salvadora Dalija, sasvim neobičnog, ekscentričnog i čitavu deceniju mlađeg od nje.

Dali je u svom dnevniku opisao taj prvi trenutak, taj eksplozivan susret koji je odredio njihove živote i obojio ih ludilom, uspjehom i strašću.

“Ona je suđena da bude moja Gradiva (junakinja iz romana V. Džensena), ona koja me gura naprijed, moja pobjeda, moja žena“, napisao je on. I zaista, od tada pa do same smrti Gala je bila Dalijeva do srži, do kostiju, ona je bila izbor njegovog života i neophodnost – kao vazduh ili hrana.

Za Salvadora poznanstvo sa Galom bila je kao udar groma – ona se tačno uklapala u sliku nepoznate, elegantne žene koja ga je često “proganjala” u snovima. Imala je dobro držanje, male grudi, kožu kao svila, i izgledala je izrazito mladoliko za svoje godine (tada je imala 36); znao je da ima muža i ćerku, ali je isto tako znao da će ona odgovoriti na njegova osjećanja. Jedina stvar koja je Dalija mučila u tom trenutku bila je što je još uvijek bio nevin kada je upoznao divnu Galu.

Postojao je svojevrstan mit, za koji je godinama kasnije Dali priznao da je istina, o ludilu koje ga je obuzimalo kada je upoznao Galu. Priča kazuje kako se legendarni slikar, prije nego što je krenuo na sastanak sa lijepom Ruskinjom, namazao sopstvenom krvlju, pocijepao odjeću i premazao se odvratnim ribljim lijepkom.

“To je bio trenutak slabosti i ludila, i to je opisivalo kako sam se ja osjećao prije nego što sam upoznao Galu. Da, ja sam bio potpuno lud prije nje, moj mozak je bio blizu mozga jednog patološkog bolesnika. Ona je od mog života stvorila pravi misticizam i pravi klasicizam. Sada sam više od 20 godina sa njom i volim je više nego na početku. Možda niko neće vjerovati u to, kao ni u to da nikada nisam vodio ljubav ni sa jednom drugom ženom osim sa njom”, rekao je Španac u jednom intervjuu.

Za Dalija Gala je bila nepresušna i vječna inspiracija, tajni sastojak poleta i sreće u njegovom životu. O tome kolika je njegova ljubav bila svjedoči i podatak da su svi ženski likovi na Dalijevim slikama inspirisani upravo njom, a većinu svojih slika potpisao je sa Gala-Salvador Dali. Ona se postavila kao njegov vjerni pratilac, saveznik i prijatelj, ali i dobar organizator, sjajan asistent i zastupnik, zapravo jedna vrsta menadžera.

Ona je njegovu umjetnost pretvorila u mašineriju za zgrtanje novca, i u trci za bogatstvom bila je lukava, predana i direktna – nikada se nije stidjela da traži još nova za djela svog muža. Često mu je čitala dok je slikao, ali mu i govorila šta da slika, koje boje da koristi i koje greške da ispravi.

Ljubav Dalija i Gale bila je velika, ali i krajnje suluda, neobuzdana, puna grijeha i kontradiktornosti – baš onakva i kakvi su oni sami bili. Gala je bila kontroverzna, misteriozna, brzopleta žena, teška za komunikaciju, i veliki kontraš – uvijek je govorila potpuno suprotno od drugih, čak i onda kada nije to zaista mislila.

I bila je jednostavno rečeno bludnica, uvijek gladna muške pažnje i uvijek okružena mlađim ljubavnicima. Dali je kasnije objasnio da joj je on dozvoljavao prolazne afere, čak je i podsticao na to, što je ona objeručke prihvatila, pritom poklanjajući novac, slike, čak i automobile svojim usputnim partnerima. Vjerovali ili ne, ona je i u dubokoj starosti, u svojim 70-im i 80-im godinama imala ljubavnike.

Sa druge strane Dali je bio takođe bio okružen mladim ljepoticama, iako od njih nije želio ništa, osim ljepotu. U javnosti ih je predstavljao kao ljubavnice, ali to je bila samo iscrpljujuća igra za njega, u stvarnosti on je bio odan i volio je Galu više od života.

Galu mnogi nisu voljeli, opisivali su je kao “ženu loše naravi, odvratnu i grubu, koja je kao bijesan pas” koju je Salvador volio samo zato što bi bez nje njegova histerija postala morbidna. Ali, ova fascinantna dama preživjela je samo u očima drugih, nema dokumenata, pisama, zapisa ili intervjua koji bi posvjedočili o tome kako se ona osjećala i šta je stvarno mislila. Činjenica je da je elegantna Ruskinja bila žena koja je dopustila Daliju da bude šoumen, pažljivo vukući konce iza ekrana, bila je jedina koja je mogla da ga prati, razumije, bila je njegova snaga, muza, temelj kreativnosti.

Za njega najveća životna kazna i tragedija bila je što je morao da živi još sedam godina nakon Galine smrti. Sahranio ju je u njenoj omiljenoj, crvenoj Dior haljini u dvorcu Pubol, koji je bio njeno voljeno sklonište i njegov poklon njoj. Bez nje, Dalijev život izgubio je smisao i smjer, on više nije imao kompas – postao je siv, nije jeo, grebao je lice, stalno je vrištao i plakao, nikada više nije ništa naslikao.

Lutao je po kući u delirijumu, izmoren halicunacijama, pričajući samo o Gali. Često su ga noću pronalazili na njenom grobu kako se trese na koljenima i ispušta životinjske jauke. U jednom trenutku je čak vjerovao da je puž.

“Želio sam da svoj um dovedem u takvo stanje da mogu da pričam sa njom, da se naši mikrosvjetovi ponovo negdje sretnu. Kada nisam pio vodu, mogao sam da je vidim, stajala je ispred mene tako prkosno kao što je samo ona umjela”, opisivao je Salvador svoje halucinacije.