Kultura

Deni Morison: Zatvor u Irskoj sam preživio uz Tita i Andrića

“Još kada sam prvi put ležao u zatvoru `72-73, kao devetnaestogodišnjak, tamo sam čitao male crvene knjižice o Titu i divio se jugoslovenskim partizanima. Čitao sam tada i o norveškom i o francuskom pokretu otpora ali uvijek sam mislio da je Tito, koji je za mene istinska socijalistička ikona, vodio jedan od najuspješnijih pokreta otpora nacistima”, priča, za “Novosti”, Deni Morison, irski pisac i republikanski aktivista, nekadašnji član Irske republikanske armije (IRA), čiji je roman “Pogrešan čovjek” nedavno objavila “Partizanska knjiga”, u prevodu Ivana Radosavljevića.

Da bi i pred publikom govorio o svom romanu, u Beogradu ali i Zrenjaninu, Kikindi i Novom Sadu, pisac je, kaže, prošao kroz tročasovnu agoniju provjere na srpskoj granici, a tek nešto lakše (brže) je prošao napuštajući Srbiju.

Ovo je za Denija Morisona, bivšeg nacionalnog direktora za odnose sa javnošću Šin Fejna, političkog krila IRA, do te mjere očekivan, čak rutinski tretman, da ga i ne smatra vrijednim pomena. U SAD je, recimo, toliko puta (sa svojim ili tuđim identitetom) ulazio ili pokušavao da uđe, iz Amerike bivao istjerivan, stigao da “ovjeri” i tamošnje zatvore, o čemu kaže:

“Još 1982. zabranjen mi je ulazak u SAD ali, da budem iskren, nemam nikakvu želju da idem tamo dok god je tamo Donald Tramp”.

U to doba kada je Morison započeo svoju ličnu “borbu” sa Amerikancima, odakle su ga jedni uporno pozivali da dođe i govori, dok mu drugi uporno nisu davali vizu već ga protjerivali, Amerikom je vladao Ronald Regan, a Velikom Britanijom, Margaret Tačer, za irskog pisca jedan od najopakijih lidera ikada, čije ime Deni ne izgovara bez propratnih sočnih psovki i “epiteta”.

Deni Morison, osim knjiga o partizanima, veliku većinu literarnih naslova, kako tuđih tako i svojih, vezuje za svoje robijaške dane. A tih je dana bilo svakako i previše, i za iščitavanje stotina tuđih djela, i za započinjanje svojih…

“Roman Pogrešan čovjek započet je tokom služenja osmogodišnje zatvorske kazne”, otkriva pisac iz Belfasta, dok u beogradskom “Ajriš pabu” iz plastične kese vadi tek kupljene engleske prevode Ive Andrića:

“Obožavam Andrića, čiji sam roman Na Drini ćuprija davno otkrio, takođe na robiji. Raspad vaše federacije koju je Tito održavao stabilnom, i ratove na području Jugoslavije, ispratio sam devedesetih, opet iz zatvora… Kada mi je 1989. objavljena prva knjiga, bio sam treći put u zatvoru, drugu knjigu sam u zatvoru napisao”.

Da li je zatvor “dobar” za pisce?

“Ne znam koliko je dobar za pisce, znam da zasigurno nije dobar za žene, odnosno za veze i brakove, samo za razvode. Ja sam zatvorske dane uvijek koristio prije svega za čitanje, i premda čuvam bilježnicu u koju sam redovno pisao još od četrnaeste, prvu svoju knjigu objavio sam tek sa 37 godina. A oduvijek sam želio da budem pisac, još od kako sam kao dječak majci birao i donosio knjige iz biblioteke, romane sestara Bronte koje i danas obožavam, Tomasa Hardija, Grejema Grina… Čitam i veoma poštujem kao rijetkog intelektualca britanskog pisca Ijana Makjuana, čija se Subota takođe bavi reakcijama na britansko učešće u intervencijama, konkretno u ratu u Iraku”.

O pomenutim intervencijama velikih sila, i aktuelnim “nasljednicima” Regana i Tačer, Deni Morison kaže da su vrlo opasni sa svojim (čak neskrivenim) težnjama da destabilizuju svije(t):-

“Tereza Mej ne čini mi se pretjerano inteligentnom ženom, i ako to jeste, ona nema neophodan uticaj, nema autoritet. Kada govorimo samo o Ujedinjenom Kraljevstvu, “bregzit” je fatalna greška, velika prijetnja našem mirovnom procesu, a ako 500 miliona građana smatra EU najboljom opcijom, a vi ih ne slušate, to je po meni recept za katastrofu! Tramp je, opet, opasan čovjek, koji ima fašističke tendencije, ženomrzac je i nije dobar ni za SAD ni za međunarodnu zajednicu”.

Morison je veliki kritičar britanskih medija (u kojima je praktično odvajkada “persona non grata”), koji kaže da “ljude u Britaniji lažu o svemu”. Ovaj posvećeni borac za pravo građana Sjeverne Irske za “sekularno ostrvo, naseljeno ljudima koji mogu slobodno da žive i rade”, rezignirano odbija i najdalje poređenje motiva i aktivnosti IRA sa pokretima i grupama poput “Bader-Majnhof” ili, daleko bilo ID.

“IRA ima dugu istoriju, i to je pokret odista potekao iz naroda, ne nekakvi zaluđeni levičari, pojedinci, niti neki muslimani koji se bore za kalifat”, tvrdi on. –

“SAD su ubile milione ljudi po cijelom svijetu, i ono što oni rade je čist terorizam. Britanske bombe koje su razorile onolike gradove u Drugom svjetskom ratu padajući na civilne ciljeve, to je bio čist terorizam. Borci IRA za slobodu mog naroda jesu koristili oružje i bacali bombe, naravno, jer je to bio jedini mogući odgovor na represiju. IRA je inspirisala muzičare, pisce, Sands i Keli “izvodili” su na ulice stotine hiljada ljudi, iz IRA izvire snaga i duh naroda. Opet, Bobi Sands, čiji sam glasnogovornik bio, vođa pobunjenika protiv Tačerke, čovjek koji je uspio da uđe u Parlament i docnije umro tokom štrajka glađu, za sobom je ostavio stotine pjesama koje i danas inspirišu. Bobi je dobio svoju ulicu, Bobi je (p)ostao heroj, Tačerka (koja mi je ubijala prijatelje, čiji su ljudi pokušavali da ubiju mene), to nije”.

Send this to a friend