Kultura

Devet nepoznatih činjenica o slavnim piscima

Ono što znamo o voljenim piscima jednako je broju njihovih knjiga koje smo pročitali, rečenica koje smo podvukli, citata koje smo zapamtili. Ono što, uglavnom, ne znamo jeste sve ono što se dešavalo u njihovim životima dok su te iste knjige pisali.

Prenosimo nekoliko nepoznatih i manje poznatih detalja iz života i poslije života devet slavnih pisaca.

Virdžiniju Vulf je igrala oskarovka

“Dragi moj, izvini što ovo činim, ne mogu više da izdržim, opet čujem glasove…”, napisala je Virdžinija Vulf u oproštajnom pismu svom suprugu i ušetala u rijeku sa džepovima punim kamenja, kako bi lakše i brže potonula. Taj tragičan trenutak, kao i njene posljednje godine života, odigrala je Nikol Kidman u filmu “Sati”, po istoimenom romanu Majkla Kaningema koji je, inače, bio veoma zadovoljan ekranizacijom sopstvenog djela. Nikol Kidman je sa protetičkim nosem, blijedim, eteričnim profilom odigrala Vulfovu i te godine dobila Oskara za najbolju glumicu.

Privatni život Virdžinije Vulf katkad je i skandalizovao javnost, a naročito onda kada se govorilo o njenom “otvorenom braku“ i aferama sa ženama. Danas na Fejsbuku i dalje postoji zatvorena grupa za žene preko 40 godina sa “književnim, dosjetljivim i feminističkim” naklonostima. “Ko se boji Virdžinije Vulf?” naslov je proslavljene pozorišne predstave, a ujedno i pitanje na koje odgovor – i mnogo godina poslije smrti engleske književnice – glasi: mnogi.

Džejn Ostin je dobila svoju novčanicu

Džejn Ostin napisala je šest romana pod pseudonimom “Dama”, ne dobivši previše pažnje kada ih je objavljivala početkom devetnaestog vijeka. Međutim, 200 godina nakon smrti Džejn Ostin, Banka Engleske je ove godine izbacila novčanicu od 10 funti sa njenim likom i jednim od najpoznatijih citata: „Nakon svega, izjavljujem da nema takvog uživanja poput čitanja.“ Njene knjige poput “Gordosti i predrasude i “Razum i osjećajnost” postale su kultna djela tokom Prvog svjetskog rata, kada su se britanski vojnici ponosno nazvali “džejnitima”, razmjenjujući pohabane kopije tih knjiga kroz rovove.

Ernest Hemingvej ima svoj brend ruma

Kada pomislimo na muške pisce, u našoj poetičkoj memoriji odmah se stvara slika polupijanih, grubih, srčanih osobenjaka sa samodestruktivnim navikama, koji, usput, ne vole da koriste pridjeve. Ali, “originalni pećinski čovjek sa mašinom za kucanje” Ernest Hemingvej mnogo je manje poznat, od opisa s početka, kao borac u Prvom svjetskom ratu i Španskom civilnom ratu, učestvovanju u borbama sa bikovima, lovu i ribolovu, lumpovanju od Pariza do Havane. Napisao je djela poput „Sunce se ponovo rađa“, „Zbogom oružje“ i „Starac i more.“ I skončao pucavši sebi u usta.

Danas postoje Hemingvejeve ture ili muzeji u brojnim mjestima povezanim sa nespokojnim autorom, od Mičigena (mjesta njegovog rođenja) do Ki Vesta (mjesta gdje je sahranjen). Kao što je jedan književni kritičar napisao nedavno u časopisu Njujorker: „Brend se nastavlja: njegovo gazdinstvo je licenciralo ‘Ernest Hemingvej kolekciju’ koja sadrži domaći rum, njegove omiljene naočare, i teški namještaj u kubanskom stilu sa ‘vinilom poput kože i toplom patinom.’“

Čarls Dikens je inspirisao savremeni pridjev

Iako je bio toliko arogantan da je sebe oslovljavao sa „Neuporedivi“, pridjev „dikensovski“ sada znači bijedno osiromašeno, prljavo i poniženo, poput sirotinjskih djelova Londona iz devetnaestog vijeka koje je oslikao u klasicima poput „Božićna priča“ „Dejvid Koperfild“ i „Oliver Tvist.“ Zapravo, „Neuporedivi“ piše iz svog gorkog iskustva; dok je njegov otac bio zatvoren zbog duga, mladi Dikens je neko vrijeme dirinčio u fabrici cipela. Ali svjetsku slavu je stekao svojim prvim dužim romanom, koji je objavljen u djelovima u novinama, i ta slava više nikada nije izblijedjela: tri dana je trajalo odavanje pošte prije nego je sahranjen u Vestminsterskoj opatiji u Londonu. Pored brojnih filmskih i televizijskih adaptacija, u Engleskoj je postojao i zabavni park zasnovan na svijetu iz Dikensovih knjiga, dok u Nju Orleansu postoji institucija pod nazivom „Pikvikov klub“ (po Dikensovom prvom romanu) koja svake godine predstavlja 16 debitantkinja na raskošnoj zabavi inspirisanoj 19. vijekom.

Vilijam Fokner je izbačen iz srednje škole

Otac južnjačke gotske književnosti bio je izbačen iz srednje škole, da bi kasnije postao alkoholičar i propali poštanski radnik. Dakle, ne neko ko bi, na prvi pogled, imao šansu da osvoji Nobelovu nagradu za književnost. Fokner je istakao prve velike legende o sebi, slaveći svoje južnjačke pretke koji su držali plantaže i tvrdio da ima povrede iz Prvog svjetskog rata, iako nikada nije učestvovao u borbi. Na početku nije vjerovao da će bilo koga zanimati književna fikcija smještena na američkom jugu. Foknerova karijera je startovala dubokim, lirskim porodičnim sagama poput „Avesalome, avesalome“, „Dok ležah na samrti“ i „Buka i bijes“ sve smještene u „okrug Joknapatva“, malo izmijenjenoj verziji njegovog rodnog grada Oksforda u Misisipiju.

Oksford je sada često mjesto hodočašća Foknerovih fanova koji ostavljaju flaše alkohola na njegovom grobu kao počast „ocu južnjačke gotske književnosti.“ Fokner, koji je bio poznat po tome što je pio najeftiniji viski koji je mogao da nađe, sigurno bi cijenio ovaj gest. U stvari, vjerovatno bi im bio izuzetno zahvalan.

Sestre Bronte su bile izolovane od društva

„Džejn Ejr“ i „Orkanski visovi“, danas se smatraju jednim od najromantičnijih romana devetnaestog vijeka. Njihovi autori – Emili i Šarlot Bronte – bile su ćerke paroha, odgajane u izolovanoj kući u Jorkširu, samo uz sluge i članove porodice. Njihova jedina iskustva o spoljašnjem svijetu bile su tmurni internati i zagušljive zabave sa bogatim porodicama. Vjerovatno najčudnija stvar u vezi sa sestrama Bronte jesu njihova djela iz djetinjstva ‒ brojne male, ručno pisane knjige, prepune saga iz imaginarnih kraljevstava: Glastoun, Angrija i Gondal. Za ozbiljne fanove nije dovoljno otići samo u Bronte muzej; za njih je „Blago Brontovih i VIP tura za specijalne ljude i prilike“ prilikom koje 12 posjetilaca mjesečno imaju priliku da izbliza vide nakit, posuđe, slike i knjige koje su pripadale sestrama Bronte, takođe, malo.

Marka Tvena je obožavao Hemingvej

„Tven je, prije svega, bio glumac koji je proveo dobar dio života igrajući ulogu Marka Tvena“, napisao je jedan kritičar u Njujorkeru. Lako se mogao prepoznati po svom kostimu: žbunasti bijeli brkovi i bijelo odijelo koje je nosio tokom cijele godine. Prema podacima iz Muzeja Marka Tvena u Hartfordu, u državi Konektikat, “pojavljivao se kao brend cigara, odjeće i čamaca, škole, kazina, hoteli, parkovi, restorani, jezera i mostovi su nazivani po njemu“. Hemingvej je jednom rekao: „Sva moderna američka književnost proizilazi iz jedne knjige Marka Tvena po imenu ‘Haklberi Fin’.“ Preko sto godina nakon njegove smrti, učenici širom Amerike i dalje čitaju „Avanture Haklberija Fina“ i „Avanture Toma Sojera.“ I upravo je Tvenov sarkstični, mudri i iznenađujuće moderan jezik učinio da on živi vječno. Kao što je i sam jednom rekao: „Visoka i dobra književnost je vino, a moja je samo voda; ali svi vole vodu.“

Dž. Džojsov Leopold Blum inspirisao praznik Blumsdej 16. juna u Dablinu

Dobrodošli na Blumsdej, odnosno 16. jun! Ovaj praznik je nazvan po Leopoldu Blumu, glavnom junaku Džojsovog najpoznatijeg djela „Uliks“, eksperimentalnog romana toka svijesti koji se odvija tokom 24 sata i koji je smješten na dan kada je Džojs imao prvi sastanak sa svojom ženom Norom Barnakl, 1904. godine. Dablin je, naravno, nulta tačka festivala Blumsdeja, sa zanimljivim doručcima, maskenbalima, književnim turama, tematskim koktelima, večernjim kabareima i maratonskim čitanjem ovog mamutskog djela (koje sadrži preko 700 strana). Blumsdej se raširio i van Irske, slavi se i u Kini, Brazilu, Novom Zelandu, Hrvatskoj i u SAD. Džojs, međutim, nije imao nikakve koristi od ovog obožavanja dok je bio živ. Irski avangardni umjetnik i njegova voljena Nora, lutali su Evropom tražeći lijek i operacijom njegovog rastućeg slepila; umro je, siromašan, u 59. godini.

Dž. D. Selindžer je bio sajentolog

Pisci sa ove liste su poznati po tome što su uvijek htjeli da budu u centru pažnje; ovaj modernistički majstor iz sredine dvadesetog vijeka je „najpoznatiji po tome što nije želio da bude poznat“, kao što je bilo napisano u njegovoj umrlici objavljenoj u Njujork Tajmsu. Nakon velikog uspjeha „Lovca u žitu,“ njegovog prvog romana o bezobraznom ali osjećajnom srednjoškolskom otpadniku, Selindžer je proveo 50 godina skrivajući se u Kornišu u Nju Hempširu. Njegov agent je imao instrukcije da zapali svu poštu obožavalaca, a i tužio je čovjeka koji je trebalo da napiše njegovu biografiju zato što je citirao neobjavljena pisma – i pobijedio. Ali nije mogao da uništi svaku knjigu o njemu: kada su njegova ćerka i mnogo mlađa ljubavnica, Džoj Mejnard objavile svoje memoare o slavnom pustinjaku, opisale su mnogo čudnijeg čovjeka od onog koga smo mogli da zamislimo: njegova lista interesovanja uključivala je homeopatiju, „zen budizam, vedanta hinduizam, hrišćansku nauku, sajentologiju i akupunkturu.“ Najčudniji podatak je bila tvrdnja njegove ćerke da je Selindžer „pio sopstveni urin“ zarad dobrog zdravlja.

Send this to a friend