Djeca u Crnoj Gori dobila slatkiš koji se čita: Mašta i snovi su pametniji izbor od telefona

Iznenadna odluka nadležnih organa u vezi sa produžetkom zimskog raspusta za pet radnih dana, logično, obradovala je većinu školaraca, a naročito one najmlađe koji se teško odriču januarskog plandovanja.

Ukoliko ne bude novih odlaganja, što više nikoga ne bi iznenadilo imajući u vidu kako stvari u Crnoj Gori funkcionišu, đaci će od ponedjeljka opet u učionice, a oni čije vrijeme za tu vrstu aktivnosti tek dolazi mogli bi da pronađu zanimaciju i uz knjigu “Samo još jednu priču”.

Autorka svježeg štiva posvećenog mališanima u uzrastu od tri godine do šest godina je novinarka iz Podgorice Aleksandra Šljivić.

Ova knjiga savršen je dokaz za istinitost čuvene rečenice da se najljepše stvari rađaju spontano, mada su i Aleksandrini sinovi i te kako doprinijeli tome da se radnja priče još brže zahukta.

Prepisivanje iz djetinjstva

“Samo još jedna priča”, kako objašnjava Šljivić u uvodnom dijelu razgovora za CdM, počela je da se nazire u trenutku koji je zapravo slika i prilika onog osjećaja kada uđete u prodavnicu, jede vam se nešto slatko, a ne znate šta da kupite, jer ste manje-više svaki slatkiš probali.

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

@samo_jos_jednu_pricu је поделио/ла објаву

Onda, dodaje Šljivić, poželite neki novi, dođete kući i pokušate da “zbrčkate” nešto što će biti slatko i drugačije. I u konačnom – dopadne vam se svojih ruku djelo, a ovog puta to je prvi slatkiš koji se čita.

“Sa dječacima sam imala ritual da svakog mjeseca (kad bude ta čuvena plata koja ne znaš da li je prije došla ili prošla), osim u prodavnicu po sastojke za naše slatkiše, odemo u knjižaru po nove sastojke za maštu pred spavanje. Recimo, 300 gr priče o dinosaurusima, 250 gr priča za laku noć, 200 gr enciklopedija (smijeh). I sve smo to kako dani prolaze degustirali (čitali). E onda sam jednog sasvim običnog dana, poslije povratka iz knjižare, shvatila da smo manje-više pročitali sve što nam se za njihov uzrast nudi i što ih u tom periodu odrastanja zanima. I sad dolazimo do onog trenutka kada odlučujem da napravim svoj slatkiš, odnosno napišem priče za djecu koja požele nešto novo i drugačije, koja požele samo još jednu priču”, približava nam Šljivić kako je to nastajao recept za književni slatkiš.

Zbog profesije kojom se bavi, ne možemo reći da je Aleksandra svemu pristupila iz ugla amatera. Ipak, preko puta sebe je imala najprobirljiviju publiku na svijetu, one koji ne umiju da glume i koji će uvijek reći to što im je na umu.

Zvuči kao veliki izazov…

“Upravo toga sam se pribojavala – šta ako napišem priču, a djeci se ne dopadne, šta ako ih ne privuče takav način pisanja, pa ne budu tražili još”, priznaje nam Šljivić, ali i napominje da je tu bila i ona lagodnija strana priče, čije je djelove prepisala iz svog sjećanja.

“Druženje sa djecom navodi vas da zaboravite strah i pitanja – šta bi bilo kad bi bilo, nego vam da krila i pusti vas da se vratite u sopstveno djetinjstvo i maštate, sanjate… Tako da slobodno mogu reći da je kroz ovu priču protkano i moje djetinjstvo. Mislim da nema tog djeteta koje makar jednom nije poželjelo da ima kućicu na drvetu, da proba snijeg i krijući ga jede umjesto sladoleda. Te neke sitnice iz djetinjstva znaju da ti se urežu u sjećanje i ostanu tu zauvijek”, podsjeća Šljivić da je pisala odraslom rukom, ali vođena dječijom maštom.

Ispit humanosti

Šljivić je prethodnih sedmica često prikazivala na svom Instagram profilu fotografije mnogih mališana čiji su joj roditelji slali njihove slatke reakcije tokom čitanja.

Nisu skrivali radost tokom prelistavanja, uživanja u ilustracijama (autor Petar Janjušević).

Vraćaju li reakcije mališana nadu u to da knjiga i miris starih vremena, ipak, nisu u potpunosti izgubili rat sa pametnim telefonima i aplikacijama?

“Kad bismo samo bili svjesni toga da smo pametniji od pametnih telefona, onda bismo naučili da balansiramo u svemu. Knjiga je tu, pa je tu, i pravi knjigoljupci uvijek će naći način da upijaju sve dobro što im se nudi i s jedne strane i s druge. Moja misija bila je da djeci, makar dok se još razvijaju i uče da govore, ponudim knjigu. Da je osjete i zavole. Naravno, vole i igrice i crtaće kao i svi njihovi vršnjaci, ali gledam da održavamo ravnotežu i čini mi se da je tu suština”, vjeruje autorka knjige “Samo još jednu priču”.

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

@samo_jos_jednu_pricu је поделио/ла објаву

Još jedan, a možda i najveći cilj naše sagovornice u vezi sa izdavanjem knjige, bio je – humanost.

Tako će po euro od prodaje svakog izdanja ići Udruženju roditelja djece i omladine sa smetnjama u razvoju.

“Rastuži me uvijek činjenica da kao društvo ne činimo dovoljno da obezbijedimo svakom djetetu lijep i lagodan život. Još kad to dijete ima drugačije potrebe i kad smo svjesni da mu nijesmo omogućili osnovne uslove za svakodnevno funkcionisanje – osjetim neku vrstu krivice, jer i ja sam dio tog društva. Zato bih voljela da prodajom knjiga što prije pomognem Udruženju roditelja djece i omladine sa smetnjama u razvoju. Euro od svake prodaje proslijediću njima, i nadam se da ću im koliko-toliko pomoći”, želja je Šljivić.

Neophodno je pružiti dovoljno vremena ovoj knjizi kako bi zaživjela, a Aleksandra nam za kraj razgovora otkriva da već ima i neke nove ideje, te da jedva čeka da one postanu stvarnost.

“Za to što spremam biće mi potrebna i pomoć svih roditelja, tako da sam sigurna da ćemo zajedno uspjeti”, optimističan je zaključak novinarke i autorke knjige za djecu “Samo još jednu priču”.

Danilo Brajković