Dostojevski i Ana Grigorijevna: Fjodorova golubica

U ljeto 1865. godine, samo nakon što je počeo da piše roman “Zločin i kazna”, najveći pisac svih vremena dotakao je dno. Odnedavno udovac obolio od epilepsije, Fjodor Dostojevski (1821 – 1881) satjeran je u nemoguću situaciju.

Nakon što mu je stariji brat umro, Dostojevski, već duboko u dugovima zbog svoje kockarske zavisnosti, preuzeo je na sebe i dugove svog brata. Zelenaši su ubrzo zakucali na njegova vrata, prijeteći da ga pošalju u zatvor dužnika.

U nastupu očaja on je pristao da proda prava na izdanje svojh sabranih djela izdavaču, za sumu njegovog duga – 3.000 rubalja, ili oko 80.000 dolara u današnjem novcu. Kao dio dogovora, morao je da napiše novi roman od najmanje 175 stranica do kraja naredne godine.

Toliko je bio obuzet završetkom “Zločina i kazne” da je veći dio 1866. radio na tome, umjesto pisanja “Kockara”, romana kojeg je obećao izdavaču. Kada se primakao kraj godine, ostala mu je mogućnost pisanja romana koji je obećao izdavaču u samo četiri sedmice. Morao je napisati novi roman vrlo brzo.

Pozvao je prijatelja koji je predavao stenografiju, tražeći da mu preporuči njegovu najbolju učenicu. Profesor preporučuje mladu ženu po imenu Ana Grigorijevna Snitkina.

Sljedećeg dana, ona se pojavila u kući Dostojevskog u jedanaest i trideset, “ne ranije, a ne kasnije”, kako je Dostojevski strogo naložio.

Rad na romanu ih je tokom ovog kratkog roka toliko zbližio da su se veoma brzo nakon predaje rukopisa, čiji su rok ispoštovali, vjenčali.

Usamljen, rastrojen i emotivno veoma nesiguran, zaprosio ju je krijući se iza lika imaginarnog romana koji navodno piše, prosuvši svu riznicu skrivenih osjećanja kroz naizgled jednostavno pitanje: da li bi njegov budući glavni junak, umjetnik koji više nije mlad, “otprilike njegovih godina”, a koji se na svom putu zaljubljuje u divnu djevojku, “otprilike njenih godina”, mogao da očekuje da će ona uzvratiti ljubav? Ana je sa osmijehom odgovorila pitanjem: “A, zašto bi to bilo nemoguće?”

Bračni život Ane Dostojevski nije bio nimalo lak. Suočena sa njegovom teškom bolešću (epilepsijom) i ozbiljnom zavisnošću od kocke, ona je život sa slavnim piscem provela u stalnom strahu, bijedi i kockarskim dugovima.

Noćima se vraćao kući blijed, tražio novac od nje, ponovo odlazio sa nadom da će dobiti i ponovo gubio na ruletu sve dok nisu izgubili sve. Zaslijepljen porokom i neshvatajući finansijski ambis pred kojim se nalaze, on je nastavio da traži, a ona, iako je očekivala vijesti o novom gubitku, iznova je pozajmljivala novac i slala mu.

Znajući da njen suprug umije lako da plane i u afektu kaže ono zbog čega će se sjutra pokajati, njegova politička pisma puna bunta ona je umjela da “zaboravi da pošalje”, kao što je i on tokom njene trudnoće znao da “zagubi” knjigu koju je željela da pročita (Rat i mir), jer se plašio kako će na Anu da djeluje veoma slikovito opisana smrt na porođaju žene kneza Andreja Bolkonskog.

Strast prema kocki Ana je tretirala kao bolest, a ne porok, i nadala se da će uspjeti da ga izliječi. Kada je konačno izgubio sve, uključujući i njene haljine i nakit, dao joj je obećanje koje je ispunio, da se više neće kockati i da će je usrećiti.

Uprkos nenaklonjenih mu životnih okolnosti, može se reći da je njegova srećna životna faza započela brakom sa Anom i trajala je do kraja njegovog života. Svoja najveća djela je napisao uz njenu pomoć.

Dobili su četvoro djece: Sonju i Aljošu, koji su nažalost preminuli još u djetinjstvu, ćerku Ljubu, koja nije imala djece, i sina Fjodora, čija djeca su danas jedini potomci ovog velikana ruske književnosti.

Kada ju je ćerka Ljuba jednom sa čuđenjem upitala: “Majko, kako si kao dvadesetogodišnjakinja imala hrabrosti da se udaš za čovjeka od četrdeset sedam godina? Ana je odgovorila: “Tvoj otac je bio u ono vrijeme mnogo veseliji i mlađi po liku od mladića svog vremena koji su prema tadašnjoj modi svi nosili naočare i izgledali kao profesori zoologije.”