Fjodor Mihajlovič Dostojevski poznat je kao jedan od prvih predstavnika psihološkog realizma u evropskoj književnosti, a njegova zapažanja o ljudima i odnosima uvijek nose posebnu težinu. Ipak, u ljubav istinsku i bezuslovnu – izgleda da nije vjerovao.
Pisao je kako “može se voljeti samo skriven, nevidljiv čovjek. Čim pokaže svoje lice, ljubav nestaje”.
„Voljeti čovjeka uopšte — znači nasigurno prezirati, a pokatkad i mrzjeti pravog čovjeka, koji je tu pored nas… Ukoliko više volim čovječanstvo, utoliko više mrzim pojedince. U snovima mogu se ponijeti do žrtvovanja za čovječanstvo. Ali, makar i dva dana proživjeti u jednoj sobi s drugim čovjekom, meni je nemogućno.”
Često citirane su i njegove riječi iz romana “Mladić”, kao brutalno “uputstvo za ljubav” prema drugima.
“Voljeti ljude takvi kakvi su, to je nemoguće.
A ipak se mora.
I zato, kad im činiš dobro, stegni srce, zapuši nos i zatvori oči (ovo posljednje je neophodno).
Podnosi zlo od njih, ne ljuti se na njih ako možeš, „sjeti se da si i ti čovjek“.
Naravno moraš s njima biti strog, ako ti je dato da budeš iole pametniji od osrednjeg.
Ljudi su po prirodi niski i spremni su da vole iz straha; ne daj se takvoj ljubavi, i ne prestani da prezireš.
Nauči da ljude prezireš čak i kad su dobri, jer su tada najčešće rđavi.
Ko iole nije glup, taj ne može da živi a da sebe ne prezire, bio čestit ili ne bio, svejedno.
Ljubiti bližnjeg svoga, a ne prezirati ga – to nije moguće.
I „ljubav prema čovječanstvu“ treba shvatiti jedino kao ljubav prema onome čovječanstvu koje si sam stvorio u svojoj duši; drugim riječima, sam sebe si stvorio, te i ljubav prema sebi samom – i koga, prema tome, nikad neće ni biti u stvari.”
