Kultura

Evgenije Onjegin lik tragično neshvaćenog čovjeka

Onako kako se Puškinova junakinja Tatjana izdvaja svojom pojavom među moskovskim ljepoticama, tako Puškinov roman u stihu Evgenije Onjegin blista na zvjezdanom nebu ruske književnosti.

Aleksandar Puškin je svoje remek-djelo pisao od 1823. do 1832. godine. Prvu i drugu glavu Evgenija Onjegina napisao je dok je bio u izgnanstvu na jugu Rusije, posljednju osmu dok je boravio u Petrogradu. Evgenije Onjegin je objavljivan u djelovima, po glavama romana kako bi koja bila dovršena, a cjelovito izdanje prvi put je izašlo 1833.

Čudesno lijepi, jednostavni i laki Puškinovi stihovi, brzi prelazi, česta promjena tona i intonacije, neodoljiva ljupkost pisca u direktnim obraćanjima čitaocima kojima djelo obiluje, privlačnost likova Evgenija, Tatjane i Lenskog, osvajaju čitalačku publiku podjednako silno u svim vremenima.

Roman u stihovima

U pismu prijatelju knezu Vjazemskom Puškin ovako opisuje početak svog rada na Evgeniju Onjeginu:

“Što se tiče mojih poslova, sada ne pišem roman, nego roman u stihovima – đavolska razlika! Tipa Don Žuana, nema razloga da pomišljam na objavlljivanje, pišem nemarno.“

Evgenije Onjegin napisan je u četvorostopnom jambu, u takozvanim onjeginskim strofama, koje imaju po 14 stihova.

Radnja i sižejne linije poeme Evgenije Onjegin

Radnja Evgenija Onjegina veoma je jednostavna. Najkraće se može prepričati ovako:

Mladi peterburški plemić Evgenije dolazi na selo kao nasljednik imanja njegovog strica. Tamo upoznaje susjede, spahijsku porodicu Larinih, kao i drugog mladog plemića, bivšeg njemačkog đaka i pjesnika idealistu Lenskog.

Lenski je zaljubljen u mlađu ćerku Larinih Olgu, dok se Tatjana, starija Olgina sestra, zaljubljuje u Onjegina. Tatjana pismom izjavljuje ljubav Onjeginu koji je odbija.

Da bi se osvetio Lenskom koji mu je pričinio neprijatnost ubijedivši ga da odu zajedno na Tanjin imendan, Onjegin to veče namjerno koketira sa Olgom. Uvrijeđeni Lenski ga poziva na dvoboj, Onjegin prihvata poziv, i u dvoboju nehotice postaje ubica svog prijatelja.

Prošlo je nekoliko godina i sada Puškinove junake zatičemo na peterburškom balu. Onjegin se zaljubljuje u Tatjanu, udatu za važnog generala. Poslije bezuspješnih pokušaja da joj priđe, piše joj pisma na koja ona isto tako ne odgovara. Kreće do njene kuće i najzad dolazi do konačnog razrješenja drame, u razgovoru Tatjane i Onjegina.

Pored glavne, najrazvijenije fabularne linije koja prati razvoj odnosa Evgenija i Tatjane, postoje i dvije sporedne: Evgenije – Lenski, i Lenski – Olga.

Evgenije Onjegin nije bio dobro primljen od kritike Puškinovog doba, što naravno ne čudi jer je slavni pjesnik bio ispred svog vremena. Jedan njen dio zamjerao je Puškinu labavo povezane priče, takozvana nezavršenost plana, a bilo je zamjerki i na „negativnost“ Onjeginovog lika.

Međutim, ove primjedbe Puškina nisu mnogo brinule i čak se i u samoj poemi šaljivo prema njima odnosi.

Poznato je da je Puškinov pjesnički uzor bio Bajron i ono što je on smatrao Bajronovom najboljom odlikom, njegovim majstorstvom, važi i za Puškinov postupak:

“Bajron nije mnogo brinuo o planovima svojih djela ili čak uopšte o tome nije ni razmišljao: nekoliko scena, uzajamno slabo povezanih, bili su mu dovoljni za svu dubinu misli, osjećanja i slika.“

Ljubavna priča Tatjane i Onjegina

Kao što je već rečeno, ljubavna drama između Tatjane i Onjegina predstavlja glavnu fabularnu liniju, glavni zaplet Puškinovog romana u stihovima.

Kroz nju se Puškinovi junaci mijenjaju i sazrijevaju. Odbijena Tatjana kroz bol otkriva da stvaran svijet nije nalik onom iz sentimentalnih romana koje je ona čitala, da bi potom s tugom ali i sa mirom prihvatila životnu zbilju. Evgenije Onjegin prolazi kroz suprotan proces, od stanja duševne pustoši, dvije godine kasnije prolazi kroz neočekivani „preporod” kada se zaljubljuje u Tatjanu.

Ruska pjesnikinja Marina Cvetajeva otkriva da je čitanje Evgenija Onjegina uticalo ne samo na nju već i na njenu majku tako što su se u životu ugledale na Puškinovu Tatjanu:

“Ali još nešto, ne nešto, nego mnogo šta predodredio je u meni Evgenije Onjegin. Ako sam docnije do dana današnjeg uvijek prva pisala, prva pružala ruku – i ruke, ne bojeći se osude, onda je to samo zato što je u osvit mojih dana Tatjana, koja je ležala u knjizi, uz svijeću, sa raščupanom kikom prebačenom preko grudi, na moje oči to učinila. I ako docnije, kad su odlazili (uvijek su – odlazili), ne samo da nisam pružala za njima ruke nego ni glavu nisam okretala, onda je to samo zato što se tada, u bašti, Tatjana skamenila u kip”.

Lekcija smjelosti. Lekcija ponosa. Lekcija vjernosti. Lekcija sudbine. Lekcija usamljenosti.

Romantizam i/ili realizam

Dobar dio književne kritike hvalio je Puškinovu poemu zbog realističnog načina prikazivanja ruske stvarnosti dvadesetih godina 19. vijeka. Evgenije Onjegin nazivan je i enciklopedijom života tog vremena, prema često citiranim riječima književnog kritičara Belinskog.

Razlozi za svrstavanje Puškinovog romana u stihu u preteče realističkog žanra svakako je opseg ruskog života koje Puškin umjetnički obrađuje, kao i Puškinovo satirično poigravanje sa mnogim likovima i tematskim jedinicama.

S jedne strane, Onjegin i Tatjana po svom tipu i po unutrašnoj težnji za izdvajanjem od konvencija koje uobličavaju nekakav opšti društveni život, jesu romantični likovi. On je obrazovani skeptik koji ne pronalazi nikakvu vrijednost koja bi njegovom životu dala smisao, romantični tip suvišnog čovjeka i nezadovoljnog mrgodnog lutalice, dok se ona izdvaja po iskrenosti, snazi osjećanja i poštovanju moralnog zakona.

Međutim, ovako zasnovane svoje romantične likove Puškin postavlja u društvenu stvarnost Rusije onog vremena, sa svim opisima života ruskog plemstva u gradu, spahija na selu, društvene i književne mode tog doba: francuski jezik kao lingua franca XIX vijeka, vlastelinski prijemi, balovi i sjedeljke, francuska, engleska i njemačka lektira ruskih plemića, pokušaji agrarnih reformi, dvoboj kao način odbrane časti …

Opisi tih događaja, kao i sporednih karaktera često su satirično i sa izvanrednim osjećajem za komično intonirani, ali oni ostaju humani, puni razumijevanja i ljubavi prema ljudskim slabostima, što je opšta odlika Puškinove poezije.

1 Komentar na "Evgenije Onjegin lik tragično neshvaćenog čovjeka"

avatar
1000
:   NAJNOVIJI | NAJSTARIJI | POPULARNI

Send this to a friend