Kultura

Irfan Mensur: Jugonostalgičar je moje političko opredjeljenje

Irfan Mensur
Zadatak onih koji stvaraju i čine kulturu jednog naciona je da uvijek budu opozicija i da traže više, jer onog trenutka kada budu zadovoljni i kažu “Dobro nam je” od kreativnog naboja neće ostati ništa, kaže u razgovoru za Vikend novine istaknuti srpski glumac, reditelj i scenarista Irfan Mensur.
“Ljudi iz ovog posla stalno se žale da je loše, da nikada nije bilo dobro. Juče je bilo grozno, danas je grozno, sjutra će biti grozno! Moj zadatak, naš zadatak, govorim o svima koji se bave kreativnim poslovima je da uvijek budemo oportuni, budemo opozicija. Opozicija u smislu-“Ljudi, nije dovoljno!”, “Ljudi, nije dobro!”, “Ljudi, mislite o kulturi kao o nečemu što je zastava jednog naciona”. E, kad to shvate ovi koji se bave politikom, tada ćemo dobiti svoje mjesto u društvu. Računam na to da sam dežurni opozicionar, pa ne mogu govoriti samo o ovoj vladi i ovom ministarstvu kulture, govorim i o prošlim i o budućim, uvijek ću biti oportun i tražiti više, jer zadatak je svake ozbiljne države da maksimalno izdvaja za kulturu”, smatra Mensur.
Svim naporima oni koji vode državu, ali i svi ostali, trebalo bi da se bore za kulturu, dodaje, a ne za one riječi, nebrojeno puta ponovljene, izlizane i obesmišljene.
“Kada čujem političare da izgovaraju “Činim to za budućnost naše djece, za našu djecu, da njima nešto ostane”, dobijem nervni slom od bljuvotine i upotrebljavanja djece kako bi se pokupile simpatije onih koji tog trenutka slušaju”, dodaje Mensur.
Prema njegovim riječima svojoj djeci prvo bismo trebali da približimo dobru književnost, kvalitetnu muziku, vrhunski teatar, filmove, serije, a tek onda da im govorimo o materijalnom.
I sam je, kaže, kao dijete bježao od knjige i pozorišta, a prvo djelo koje je uzeo u ruku bila je erotska knjiga Alberta Moravija, “Rimljanka”.  Ipak, ubrzo je uvidio vrijednost umjetnosti.
“Već sam imao dobre godine kada sam pozajmio tu knjigu, isključivo jer je bila lascivna. U jednom trenutku počeo sam da razmišljam o književnosti i uzeo Dostojevskog, Čehova, Tolstoj a i shvatio da ništa ne razumijem, da je to o čemu oni pišu toliko daleko od mene i osjetio da moram da uđem u to nekako, valjda postoji putić kako da se do suštine dođe. Obrnuto sam čitao i tek kasnije sam pročitao “Malog princa””, kaže Mensur.
On je rekao i da je obrnutim redosljedom počeo da izučava književnost, ali i da je naopak današnji školski pristup.

“Šta se danas događa? Danas u školama djecu uče i djeca se kreću u takvim društvima u kojima se stvari posmatraju samo materijalistički. To znam po svojim sinovima, najveću borbu vodio sam sa njima da ne nose brendiranu odjeću, a oni su bili očajni zbog toga. Jedva sam se izborio da im brendovi ništa ne znače. Pitanje stila i brenda su dvije različite stvari i za to sam se borio. I tu ne govorim samo o garderobi, trudio sam se da ih naučim da budu stilisti svojih života, a ne da ih brendiraju. Danas uče djecu da ako se bave informacionom tehnologijom, biće uspješni i zaradiće mnogo para, ako se bave ekonomijom, tu takođe može da se prođe, a pravo ne pruža mnogo šanse, ali uz vezu ajde može. Političke nauke? “Sine, pa naravno, u vladajuću stranku”. To je priča koja okružuje današnje generacije. Bježim i bježao sam od toga i da te priče od svojih sinova sklonim. Prvo treba našu djecu da nahranimo Egziperijem, Zmajem, pa da im damo u ruke Vita Nikolića, hajde da ih hranimo time, dobrom muzikom, vrhunskim slikama, dobrim predstavama… Na pozorište ne treba da gledaju kao na mašineriju koja treba da melje, već kao mjesto gdje se može kreativno živjeti”, istakao je Mensur.

“Ne zbog geografije, mene interesuju ti ljudi, prijatelji i poznanici koje sam imao u mojoj Jugi, onoj Jugi koja me je odgajala, školovala i od mene napravila čovjeka. Jesam jugonostalgičar i to je moje jedino političko opredjeljenje. Nikad se nisam bavio, niti ću se baviti politikom, jer je ona dnevna potreba i upotreba čovjeka, a ja se bavim jednom planetom koja pokušava da bude umjetnost a to su pozorište, film, televizija”, poručio je Mensur.

Zbog imena i prezimena sam, prisjeća se, bio prisiljen da napusti Jugoslaviju devedesetih godina, ali se vratio jer je ubrzo shvatio da je zemlja koju je ostavio “puna plemenitih i talentovanih ljudi”.

“U ono najgore doba, zbog nekih užasnih komplikacija koje sam imao jer mi se prezime ne završava na “ić”, morao sam da odem iz zemlje. Ekspresno sam dobio državljanstvo i pasoš jedne druge države, gdje su shvatili o čemu se radi. Mogao sam da živim negdje napolju, započnem novu karijeru. Bio sam emotivna, moralna izbjeglica, ali sam odlučio da vratim taj pasoš, uzmem onaj u kome piše odakle sam, ko sam i šta sam… Vratio sam se isključivo zbog toga jer sam shvatio da živim u užasno plemenitom i talentovanom okruženju. I dalje znam ko su ti ljudi zbog kojih sam morao da odem, ali danas me ne mogu emotivno povrijediti, jer znam da je to ludilo koje dođe i koje će iščiljeti, pojavljuje se periodično”, priča  Mensur.

Na kraju, ističe da nikada nije i neće za sebe reći da je umjetnik, već samo čovjek koji se bavi kreativnim poslom.

Od raspada bivše Jugoslavije nije se, smatra, promijenilo ništa toliko značajno da bismo mogli da kažemo “Mi smo to napravili da bi nam bilo bolje!”.

“Promijenile su se granice, socijalne kategorije i izrodilo se nešto nekih ljudi koje ne razumijem, a koji vjerovatno ni sami sebe ne razumiju, koji nijesu postojali u našoj bivšoj zemlji. Govorim o krajnjoj desnici i naravno da govorim o regionu. Ne pristajem ni na Crnu Goru, ni na Srbiju, ni na Bosnu i Hercegovinu i tako dalje. Kada pričam o regionu, vidim granice”, kaže Mensur.

Irfan Mensur nedavno je gostovao u Podgorici sa predstavom “Hor bečkih dečaka”, u kojoj tumači jednu od uloga, a takođe potpisuje režiju i adaptaciju teksta Miroljuba Nedovića.

“Hor bečkih dečaka” tužna je slika naše stvarnosti i govori o ljudima koji, objašnjava Mensur, u potrazi za boljim životom ostavljaju iza sebe porodice, rodni grad i odlaze u drugu zemlju, u ovom slučaju Austriju.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Toske
Gost
Toske

“… istaknuti srpski glumac, reditelj i scenarista Irfan Mensur” Novinar koji je pisao ovaj tekst je klasican primjer pripadnika loseg ili kako ih ja nazivam ‘tipicni danasnji dnevno politicki novinari”. Irfan Mensur rodjen u Sarajevu jasno se izjasnjava da je Jugonostalgicar i da kako kaze “Ne pristajem ni na Crnu Goru, ni na Srbiju, ni na Bosnu i Hercegovinu i… Više »

Ccc
Gost
Ccc

Vjerovatno vam niko nije bez ikakvog razloga stradao u njoj, pa toliko kukatr za jugoslavijom

Budimo realni
Gost
Budimo realni

Svako ko gram mozga ima pa bio potomak Partizana, Četnika ili Ustaše osjeća žal za Jugoslavijom. Bila je to država sa dosta mana ali neuporedivo bolja od svake države koja je njenim raspadon nastala ili povratila nezavisnost.

hm...
Gost
hm...

Kako ovaj tekst tuzno ne ide uz ovaj portal i uz vecinu pisanih medija u cg…bas smo jadno duhovno unisteni…

freeman
Gost
freeman

Na sve sto je rekao – Amin. Postojiji samo jedna porazavajuca cinjenica: da nije bilo plodnog tla, ne bi se nacionalizam tako lako primio. Mislim da je u osnovi svih negativnih stvari koje nam se desavaju u stvari – PRIMITIVIZAM medju kojim zivimo.

ND
Gost
ND

Tako je. Amin.

roko
Gost
roko

nacionalisti su htjeli tako a zavedeni narod prihvatio isada se siri i gaji rasizam

Send this to a friend