U romanu „Kuća sjećanja i zaborava” Filip David kroz priču o holokaustu, sjećanjima na ratne traume i stradanja u Drugom svjetskom ratu govori o tome da se jednom doživljeni bol nikada ne može zaboraviti. Vječno pitanje o tome odakle potiče zlo i kako čovjek može da uništava ono što mu je dato, provlači se kroz knjigu kao lajt-motiv za sva vremena, obuhvatajući figurativno i vrijeme potonjih decenija rata i razaranja tokom raspada bivše SFRJ.
Još od knjige „Jesmo li čudovišta“ (Bosanska knjiga, 1997.) David se bavi razotkrivanjem i porijeklom zla kroz fragmente iz raznih istorijskih perioda podsjećajući da u „mračnim vremenima“ nad sudbinom ljudi caruju mračne ideje, ideologije i njihovi protagonisti. Jedan je od temeljnih i nepokolebljivih kritičara nacionalizma, svih oblika ksenofobije, govora mržnje, provincijalizma i duha palanke. Pripada kultnoj generaciji velikih jugoslovenskih pisaca u kojoj su bili Danilo Kiš, Mirko Kovač, Borislav Pekić…
POBJEDA: Čitajući Vaš najnoviji roman „Kuća sećanja i zaborava” utisak je da je Vaš cjelokupan opus obilježen tamnim znakovima sudbine od Drugog svjetskog rata, holokausta do balkanskih „mračnih vremena.” Kako doživljavate danas tu faustovsku vezu između života i literature?
DAVID: Književnost uglavnom uzalud pokušava da sustigne život. Teško je maštom nadmašiti događaje i iznenađenja koje nam život priređuje. Objašnjenje i razumijevanje neprestano nam izmiču. „Tamni znakovi“ obilježavaju život svakog pojedinca ali i kolektiva, duboko su utisnuti u naš kratak i prolazni život kao kakva neprekidna mora na kojoj je sazdana naša sveukupna egzistencija. Moja generacija prošla je kroz mnoga velika iskušenja, stradanja, ratove, bili smo svjedoci i učesnici tragičnih vremena kada je život zavisio od čiste slučajnosti, samilosti drugih. Svjedočili smo kako se čovjek brzo i lako preobražava u životinju, ali i to kako se u svim vremenima, pa i onim najgorim, iznad sveg tog haosa uzdižu oni malobrojni, hrabri pojedinci koji su zbog svoje hrabrosti zaslužili naziv pravednika i zahvaljujući kojima nada u bolji svijet ipak opstaje.
POBJEDA: Izjavili ste nedavno da biste ovo današnje vrijeme obojili drugačijim koloritom u odnosu na 90-te i na vrijeme „Zapisa iz mračnih vremena”. U čemu bi bila razlika i na koje ste nijanse pritom mislili?
DAVID: Dosta smo vidjeli, dosta doživjeli, samo ponešto naučili. Prije svega, koliko je opasno bujanje šovinizma, pogotovu kada je u službi očuvanja vlasti, koliko je lako manipulisati masama putem kontrolisanih medija i kako su tragične posljedice beskrupulozne vlasti. I da nema apsolutne pravde. Neki od promotera ratnih opcija ponovo se vraćaju na vlast kao mirotvorci, a da se nisu ozbiljno i iskreno distancirali od svoje loše prošlosti. To danas može djelovati kao velika politička farsa, za razliku od tragedije koju su u bliskoj prošlosti proizveli. Zahvaljujući njima uvijek postoji opasnost da se farsa opet prometne u tragediju.
POBJEDA: Ako sagledate današnji društveni trenutak (politički, kulturni, ekonomski) u Srbiji, kako iz tog ugla vidite personalne političke promjene na čelu sa Vučićem i eventualnu alternativu?
DAVID: Ovaj višepartijski sistem u kojem živimo u Srbiji više liči na neku bizarnu mutaciju jednopartijskog. Moralno politička podobnost je i dalje odlučujuća pri zapošljavanju, partijski kadrovi rukovode ekonomijom i kuturom, a većina medija je pod partijskom kontrolom. Pravosuđe je na koljenima. Opozicija nemoćna, razbijena. U mnogočemu društvena atmosfera podsjeća na početke devedesetih. I na vlasti su, što je sasvim apsurdno poslije svega što nam se događalo, u većini političari iz devedesetih, uz podršku kompromitovane novinarske elite iz vremena „događanja naroda“.
POBJEDA: Boravili ste na Kosovu 2014. godine. U vezi sa ovom temom još uvijek su na snazi isključivost i nedostatak suštinskog političkog i kulturnog dijaloga. Šta vidite kao konačno rješenje?
DAVID: Kada je nedavno predsjednik Vučić, koji se u novom ruhu predstavlja kao Evropejac, izjavio da je srpskom društvu potreban dijalog o odnosu sa Kosovom, izrazio sam spemnost da podržim taj unutrašnji dijalog ako vodi priznavanju Kosova. Priznanje Kosova od Srbije u osnovi je rješavanja svih ključnih problema koje Srbija danas ima, ne samo sa međunarodnom zajednicom, pristupanju Evropskoj uniji, nego i političkim i ekonomskim referomama unutar Srbije. U stvarno pokretanje dijaloga povjerovaću tek kada vidim da tabloidi pod Vučićevom kontrolom podržavaju tu vrstu dijaloga. No, ništa od toga! Tabloidi i dalje promovišu tvrdi proruski stav, uz primitvno vrijeđanje susednih država i čist rasisitčki stav prema Albancima. Bilo bi glupo povjerovati da štampani i elektronski tabloidi zastupaju neku samostalnu politiku. Zna se ko im naređuje. Opet dolazi do izražaja gubitnička politika Srbije: neodlučnost i nesposobnost da se na vrijeme učini nešto što je u stvarnom interesu države uz obilno prisustvo demagogije. Samo veliki državnici znaju i umiju da donose velike odluke. Naši političari kasne za događajima i sa važnim odlukama.
POBJEDA: Smatrate li da je u tom kontekstu Srbija i dalje u raljama istorijskih mitova i političkih zabluda?
DAVID: Predsjednik Vučić govori kako je potrebno da se Srbija oslobodi raznih mitova. To je tačno, ali bez konkretnog primjera djeluje kao obična fraza. Ne vidim da se Srbija odrekla ijednog od svojih mitova, niti je na putu da to učini. Mita, recimo, da je Kosovo oduvijek bilo srpsko ili da su Albanci istorijski neprijatelji Srba. Treba samo malo zaviriti u ono što se u vrijeme balkanskih ratova događalo i o čemu su, između ostalih, pisali tada mladi novinar Lav Trocki, svjedok sa lica mjesta i socijalista Dimitrije Tucović, o velikim zločinima počinjenim nad albanskim stanovništvom, zločinima o kojima je brujala čitava Evropa, pa shvatiti koliko je tamnih mjesta u srpskoj istoriji. Postoji i opširan, dokumentovan izvještaj tim povodom osnovane međunarodne Karnegijeve komisije o počinjenim zlodjelima. Dalja istraživanja i sankcije Srbiji zaustavio je početak Prvog svjetskog rata. Ako ne znamo dobro sopstvenu istoriju, ono što je u njoj za ponos ali i ono što je loše, onda postajemo robovi raznih mitova. Da bismo se oslobodili mitova treba govoriti istinu, ma koliko ona nekada bila neprijatna i suprotna zvanično prihvaćenoj istoriji. Za to, međutim, nismo ni spremni ni sposobni.
POBJEDA: Prijem Crne Gore u NATO značajno mijenja geopolitičku prizmu regiona. Kako će se to reflektovati na odnose snaga SAD -Rusija preko Balkana?
DAVID: Ona država koja želi da postane članica Evropske unije po prirodi stvari prihvata i članstvo u NATO. Nisam oduševljeni pristalica vojnih saveza, ali u svijetu u kojem živimo izbor se ipak mora učiniti. Inače, alternativa je Evroazijski savez na čelu sa Rusijom koji se zasniva na slavenofilstvu, pravoslavlju, anahronom agresivnom nacionalizmu i obnovi velikoruske imperije. Sve to nije daleko od nekog oblika fašizma. Upoznajte se sa programskim tekstovima ideologa Evroazije Aleksandra Dugina, jedno vrijeme savjetnika ruskog predsjednika Putina, i biće vam jasno o čemu je riječ.
POBJEDA: Kakav je danas uticaj literature na politiku i ideologiju u našem regionu i da li se može reći da književnost prednjači kad su u pitanju nove kulturne komunikacije?
DAVID: Važna je za samostalnu i nezavisnu poziciju umjetnika, posebno u veoma ispolitizovanim društvima. Uspješna je ona vlast koja takvu poziciju nezavisnih intelektualaca prihvata i poštuje i iz opravdane kritike izvlači najveću moguću korist. Uticaj literature na politička kretanja u regionu beznačajan je, ali saradnja književnika, filmskih radnika, pozorišnih umjetnika jedan je od svijetljiih momenata u inače izgubljenoj i zapuštenoj međusobnoj komunikaciji.
POBJEDA: Kako komentarišete pokušaje revizije istorije i podizanje spomenika osvjedočenim zločincima Puniši Račiću i Pavlu Đurišiću u Crnoj Gori?
DAVID: Žalosno je što ima onih koji su spremni da na takav način rehabiliutuju zločin i zločince. Istini za volju, u Crnoj Gori toga ima manje nego drugdje. Ali, eto, događa se. Velika je to uvreda i posthumno poniženje žrtava, ali i opomena koliko je jadna i opasna takozvana revizija istorije, koja gotovo po pravilu vodi izjednačavanju dželata i žrtve.
POBJEDA: Danas se navršavaju četiri godine od smrti Mirka Kovača (19. avgusta 2013.) i devetnaest godina od prvog izdanja prepiske Filip David Mirko Kovač: „Knjiga pisama 1992 -1995“. Što biste danas dopisali?
DAVID: Još ne mogu da prihvatim činjenicu da Mirka više nema. Poznavali smo se i družili više od pedeset godina. Objavili smo i zajedničku „Knjigu pisama 1992 1995.“ Nedostaju mi naši svakodnevni razgovori o politici, knjigama, sportu. Kovač je bio sjajan sagovornik, inspirativan, izuzetne inteligencije. Više puta sam javno tražio odgovor ko ga je i kako stavio na spisak za likvidaciju, otjerao iz Beograda. Nema nikakvog odgovora, ko je u policiji pravio te famozne spiskove. Pored Kovačevog imena pisalo je: „Ubiti i uzeti stan“. Kovač je još uvijek nepoželjno ime u Beogradu, iako je jedan od najvećih pisaca sa ovih prostora, a napisao je i jedan od najljepših romana o gradu u kojem je proveo veliki dio svoje književne karijere. Postali su poželjni osrednji „patriotski“ pisci. Odaje se počast piscima Karadžićevim senatorima, prirepcima Miloševićevog režima, po njima dobijaju nazive ulice, trgovi. U jednom od naših posljednjih razgovora došli smo do zaključka da bi prava tema našega vremena bio roman, izvrnute, pervertirane stvarnosti, o naopakom svijetu naopakih vrijednosti, crnohumorni roman, groteska. Književna osveta turbulentnim vremenima u kojima smo živjeli i njihovim protagonstima, mračna brojgelovska hronika mračnih vremena.
Spremaju nam neki novi Memorandum
POBJEDA: Nedavno je najavljena deklaracija o „opstanku i nacionalnom pložaju Srba“ u regionu. Šta se prema Vašem mišljenju nagovještava ovom deklaracijom?
DAVID: Još je rano objektivno prosuđivati o najavljivanoj deklaraciji dok ne vidimo tekst same deklaracije. Ali ono što se nagovještava neodoljivo podsjeća na neki novi Memorandum koji je bio preteča nastupajućih sukoba u vrijeme tragičnog raspada Jugoslavije. Deklaracija će se navodno prevashodno baviti kulturnom situacijom i ekonomskim položajem srpske manjine u susjednim državama. Iskustvo nam govori da su takozvane kulturne rasprave na našim prostorima neodvojive od političkih i da izgovorene riječi obično prethode povećanim tenzijama i drugim vrstama sukobljavanja, sve do oružanih. Ovo naravno ne znači da je položaj manjina svuda dobar, nažalost više je loš nego dobar, i to je tema koju ne treba izbjegavati. Još se nisu stišale probuđene nacionalističke strasti, a prve žrtve takvih strasti uvijek su manjine. Ali, bojim se da ovako koncipirane deklaracije samo izazvaju nove nevolje, a ne doprinose rješenjima. Sa manjinama se, nažalost, može i manipulisati. U organizovanju pokušaja državnog udara u Crnoj Gori i Makedoniji, po onome što znamo, oganizatori su bili i pojedini pripadnici političkih partija sa nacionalnim predznakom. Veoma je opasno kada čelnici tih partija djeluju pod direktnim ili skrivenim uticajem specijalnih službi iz okolnih matičnih država ili specijalnih službi iz inostranstva.
