Ivo Andrić, rođen je 1892. godine u Dolcu kod Travnika. Njegov bogati život obilježile su dvije ljubavi. Književnost i Milica.
“Jelena, žena koje nema”, djelo posvećeno Milici, koje će pored sačuvanih pisama svjedočiti o jednoj velikoj ljubavi.
Milica Babić Jovanović bila je udata za čovjeka koji je nakon službe uhapšen u Berlinu i tamo služio svoju kaznu. Nakon tog događaja susreti dvoje ljubavnika odvijaju se u Beogradu u Prizrenskoj ulici. Na prvom spratu zgrade u kojoj je živio, na balkonu bi sjedio i u svesku bilježio misli.
Andrić se Milicom oženio u septembru 1958. godine. Tada je imao 66 godina. Milica je tada bila udovica. Imao je običaj da kaže da je upravo 66 godina čekao na svoju jedinu ženu u životu. Njihova veza trajala je punih trideset godina prije samog vjenčanja.
Zanimljivo je da su se genijalci kroz istoriju, a pretpostavka je i danas, ludo zaljubljivali u žene koje su bile “zabranjene”.
Kako bilo, Ivo Andrić je svoje najljepše misli u djelima posvetio upravo njoj. Milici, ženi koje nema.
“Tako me u zamasima koji obeznanjuju nosi ta vasionska ljuljaška od jedne savršene sreće do druge, od Jeleninog i mog prisustva do nestanka i nas i svega sa nama u sreći opšteg postojanja.”
“Velika, prava ljubav pokazaće svoju punu snagu samo onda ako uspije da od dvoje ljubavnika, slabih ljudi, načini stvorenja koja se ne boje ni promjena, ni nesreća, ni rastanka, ni bolesti, ni života ni smrti.“
“Zbunjen i poražen, gledam kako se sva ljepota svijeta, po čudnoj i svirepoj alhemiji ljubavi, pretvara u žalost za tobom.“
