Kultura

Ivo Andrić o Herceg Novom i njegovim skalinama

Ivo Andrić je o Herceg Novom i njegovim skalinama zapisao sljedeće:

“Herceg-Novi je grad vječitog zelenila, sunca i brojnih skalinada. Cijelu bogovetnu noć brojim, u snu, stepenice, i nikad da ih izbrojim. A u svitanje, kad se probudim, preda mnom grad pun strmih izukrštanih stepenica kojima se zaista valja penjati i spuštati.”

U Herceg Novom, nobelovac Ivo Andrić je sagradio kuću koju je projektovala njegova supruga Milica Babić, u kojoj su boravili od 1963. do 24, marta 1968. godine, kada je ona kraj njega iznenada preminula.

Sjećanja na taj dan bila su toliko teška za velikog pisca da nikad više nije došao u Herceg-Novi.

Zanimljivo je da je kuća u Herceg Novom jedina kuća koju je Ivo Andrić sagradio za svog života.

Njegova nedavno renovirana kuća podsjeća na Nobelovca koji je o Novom pisao u “Znakovima pored puta” i prvi ga definisao kao mjesto “večitog zelenila, sunca i brojnih skalinada”.

Veliki slikar Vojo Stanić dobro je poznavao Iva Andrića. I dok je ljeti dolazio u hotel „Boku“ i kad se skućio u Herceg Novom.

“Ja sam bio njegov barkarion! Vozio sam ga barkom do Rosa”, pričao je Vojo Stanić.

“Kao i svi veliki ljudi bio je neobično uzdržan, stidljiv i skroman. Ali, često smo ga njegova supruga Milica i ja morali čekati na večeri, da se propisno obuče i zategne čvor na kravati. Uopšte mu nije smetalo što sam ja došao bos, u majici i kratkim pantalonama, sa mrljama od boja. Imao je nevjerovatno strpljenje i razumijevanje za ljude. Sjećam se da mu je jedanput ribar Tomaš rekao: „Šjor Ivo, nije važno što ste vi kosmanaut (nobelovac), već što ste prije svega dobar čovjek!“

“Govorilo se da je tada mali Herceg Novi – grad sa sto pjesnika. Može se i zamisliti kakvi su uglavnom bili!? Jedan od njih je imitirao Jesenjina. Kad je pročitao Jesenjinovu „Kerušu“, on je napisao svoju „Šarulju“ i dotrčao da je ponosno pročita Andriću. Ivo ga je značajno slušao, odobravao i klimao glavom. Nisam mogao da vjerujem što se događa. Nikad se nije užasavao ni nepojavne gluposti i prostote, iako im je upravo on bio sušta suprotnost. Kao da je u tome neskriveno uživao. Naprosto radovalo ga je koliko su svi ostali gluplji od njega i bez ikakve ironije i cinizma ih je ohrabrivao da se potpuno opušte i slobodno iskažu do kraja. Makar mu nije bilo dosadno”.

U svakom slučaju, Vojo Stanić je Iva Andrića upamtio prije svega kao uljudnog posmatrača i ljubopitljivog slušaoca ljudskih naravi, a ne kao pričalicu:

“Svjedok sam kako se opekao dok je na rivi neobavezno razgovarao sa ribarima. Pomno su ga slušali sve dok se ispred njih nije ukazala i zanjihala jedna izazovna ženska zadnjica. Pocrvenio je postiđeno, shvativši da oni nisu ni pratili njegove umne riječi, već su samo blenuli i zvijerali okolo. Nikad ga nisam vidio ni nervoznog, ni ljutog, da nisam znao da je slavni književnik, pomislio bih na prvi pogled da je to neki ubogi knjigovođa. Samo jednom je planuo i skočio iz takta i mom sinu izvukao uši, jer ga je nešto začikavao, kao i svako nevaljalo derište. Međutim, nije mogao da sakrije ni određeni kompleks prema profesoru Branku Lazareviću, njegovom starom kolegi iz kraljevske diplomatije”.

Vojo Stanić je poslije svega ponosan što je Ivo Andrić volio i imao njegove slike:

“On i Milica bi obično na zid okačili prvo neki plakat, da osmotre i fiksiraju prostor, prije nego što bi stavili neku sliku koja im se dopada. Znam da su pored mojih slika imali i jedan crtež Dragana Lubarde. Iako su ih svi tadašnji velikani prosto opsijedali i besramno im se nudili, bili su jako izbirljivi i nepovjerljivi prema svemu što im se nudi”.

Send this to a friend