Kako su ubili Duška Radovića

Duško Radović preminuo je 16. avgusta 1984. godine. Savladala ga je teška bolest, ali mnogi zaboravljaju šta je tome prethodilo.

Među brojnim citatima Duška Radovića, legendarnog pisca, pjesnika, voditelja, omiljenog mrguda i čovjeka koji je najljepše volio Beograd, naći ćete i njegov odgovor na ponudu da mu se vrati emisija “Beograde, dobro jutro” na Studiju B, koja je ukinuta iz političkih razloga, piše noizz.rs.

“Ja jesam mali čovjek sa radija, ali nisam onaj koji se pali i gasi na dugme”, objasnio je Radović u svom maniru.

Sigurno nikad ni sam ne bi priznao da se iza tih riječi krije pravi razlog njegove smrti.

Njegovom “gašenju”, prethodiće, po sudu Partije, veliki i svakim danom sve veći broj “nepodobnih” političkih aforizama kojima je urbana legenda budila pospane Beograđane ušuškane u prividni spokoj osamdesetih.

Duškove opaske i aforizmi posebno su smetali Ivanu Stamboliću, prvom čovjeku Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda i Nikoli Ljubičiću, predsjedniku predsjedništva Srbije.

Po nekim izvorima, “kap koja je prelila čašu” je bila Duškova rečenica: “Ako već možemo i moramo bez Tita, možemo i bez mnogih drugih”.

Po drugim: “Kada više ne bude ni vas, ni vaše slave, ni vaših privilegija, vaša djeca će prodavati Dedinje djeci fudbalera, pjevača, trgovaca i nakupaca …”

Radovićeva emisija postala je glavna tema partijskih sastanaka i 1983. emisija je ugašena.

Slušaoci su se pobunili, zvali redakciju, protestovali … Stambolić je bio uporan, zaprijetivši da će “ugasiti i Studio B, ako treba”. Duško je shvatio da je pametnije da se povuče.

Kad su shvatili da partija ukidanjem Duškove emisije ima više štete nego koristi, krajem 1983. održan je sastanak na kome su se našli ljudi iz Studija B, Duško Radović i Ivan Stambolić koji je ponudio da Duško može ponovo započeti svoju emisiju. Bilo je kasno, sve što je Duško imao da kaže na tu temu je da – nije na dugme.

Nije želio prilagođavati se ukusu onih koji su protiv njega. Rekao je da hoće u penziju, lakše mu je bilo da sebe iz javnosti povuče, nego da povuče riječ. On jeste i vodeći pjesnik za djecu, ali nije čovjek koji se igra sa: uzimala-davala. Nije on ni aparat da se uključuje i isključuje na dugme. Ne zna se šta je tačno rekao baš tada, možda ovo:

“Lako je vama, vi živite, po vašem mišljenju, dobro. Mi bismo, po vašem mišljenju, morali živjeti još bolje, ali nam smeta naše mišljenje.”

Međutim, to “ućutkivanje” mu je mnogo teže palo nego što je dozvoljavao da se primjeti.

Poslije ukidanja emisije se ozbiljno razbolio.

“Duško je već u to vrijeme bio bolešljiv, a onda su ga stres i šok zbog ukidanja emisije dotukli. Razbolio se. Nismo odmah znali o čemu je riječ. Dobio je upalu produžene kičmene moždine, bolest koju izaziva jak stres. Ljekar je to objasnio Brani Crnčeviću. Ispričao mu je da je i Aristotel Onazis umro od iste bolesti koju je dobio kada mu je sin stradao u avionskoj nesreći. Ljekar je rekao Brani: Kad Onazisu koji ima milione nije bilo spasa, teško da će i Dušku. Polako se gasio na naše oči”, ispričao je njegov brat, Brana Radović.

Poslije nekoliko teških operacija je izgubio snagu, ali ne i duh, čak i na samrti je u svom starom maniru izbacivao životnu mudrost upakovanu u njegove duhovite komentare.

“Pokušao sam da mu kažem da dobro izgleda. Nije mi to dopustio – crnohumornim riječima: “Ko izbjegava da umre, taj je protiv progresa i ljepše budućnosti”. Zanijemio sam, tako, da je njemu bilo neprijatno! “Najvažnije je umijeće razlikovanja važnog od nevažnog. Tu je granica između bolesti i zdravlja. Ja sam to pobrkao. Sada me liječe”.