Količina gadluka na svijetu je stalna i nepromjenjiva

Današnjica koja se, poput mokre ribe u vrućem ulju, pomamljuje nad sudbinama zdravomislećih, ostavljajući ih bez opcija, riječi a nerijetko i daha, tema je onoga o čemu piše Andrej Nikolaidis svaki dan. Zato roman „Anomalija“, koji je objavljen prije skoro tri mjeseca u izdanju sarajevske kuće „Buybook“, svojim primarnim pripovjedačkim tokovima iznenađuje manje nego što bi da je nastao u nekom drugom vremenu, ali stilski i jezički je možda najbolja knjiga koju je do sada napisao.

Kroz kritiku sveopšte retardacije protiv koje se sad već ostaci savremenog društva bore kao protiv magle, Nikolaidis provlači apokalipsu kao jedino moguće rješenje. Da li će to značiti kraj ljudske rase ili samo kraj života na kakav se navikavamo – roman „Anomalija“ ima jedan od odgovora.

O stvaranju, neodržanim promocijama, intimizarinju s javnošću i još ponečemu, Nikolaidis je govorio za Pobjedu.

Javnost Vas dominantno doživljava kao kolumnistu, ponekad zanemarujući (kažem zanemarujući, mislim da je to jače nego zaboravljajući) činjenicu da ste književnik. Da li Vam to smeta?

NIKOLAIDIS: Kako sam stariji, sve je manje onoga što mi smeta. To je zato što sa starenjem – o kojem vam, inače, mogu reći sve najljepše – razumijem koliko je malo onoga što čovjek može kontrolisati, koliko je malo onoga na šta čovjek može uticati. Ovo vam može zvučati kao da sam pod stare dane postao kalvinista – da, dakle, vjerujem kako je sve predestinirano, kako je božija, nama se u našem beskrajnom neznanju čini arbitrarna volja – sve. Nije, međutim, tako. Prosto, kako starim, sve sam više Grk. I to, i doslovno i u prenesenom značenju, stari Grk. Ljudska je vjera u vlastitu moć, tako mi se danas čini, materijal od kojega se gradi komedija. Ili tragedija, svejedno: nema tu bitne razlike. Bernhard, moj učitelj, koji bi me, dakako, ismijao, tvrdio je kako komediju treba pisati kao tragediju, dočim nam tragediju valja pisati kao komediju. To kako me doživljava javnost nikada me, međutim, nije zanimalo. Jedva da me zanima i to što o meni misli dobri Gospod Bog, čijem sam sudu, jasno, svakim danom sve bliži.

Da vam ispričam nešto intimno, premda mi je jasno da intervju ne služi tome da se novinaru i javnosti povjerite – pa ima li što jadnije od toga… To, intimiziranje sa javnošću, to je istinska pornografija. Čovjek sam, hoću vam reći, o kojem su svašta pisali i govorili. Što je OK. Nikada od svjetine nijesam htio ništa osim mržnju. I to sam i dobio. Čovjek sam o kojem su mnogo lagali. No u jednom trenu razumio sam, u kristalnoj čistoći spoznaje, čistoj kao tri puta destilisani irski viski, da sve to što su izmislili i slagali o meni, sve gadosti koje su o meni rekli, nijesu ništa u odnosu na ono što ja znam o sebi. Ta spoznaje promijenila je sve.

Vaša dva posljednja romana su na istom tragu kao kolumne koje pišete: kritika društva koje se prepušta demonizaciji, kritika proizvođača demonskog. Jesu li i jedni i drugi tekstovi pisani za istu publiku? Da li možete zažmuriti na ovu stvarnost i napisati književno djelo koje nije društveno angažovano ili to osjećate kao obavezu budući da nikad ne znamo ko će na kraju pisati ove stranice u udžbeniku iz istorije?

NIKOLAIDIS: Ne pišem za publiku. Ponašam se, zapravo, kao da ono što pišem niko nikada neće čitati. Naročito ne ljudi kojima je stalo do mene. Da: to je istinska sloboda. Ja vam, zapravo, pišući, pokušavam stvari objasniti sebi. I u tome spektakularno ne uspijevam. Što, dakako, ne znači da ću od toga odustati. Naprotiv.

Niko ne laže kao čovjek koji piše „istinu“ – o društvu ili sebi, svejedno. Jer istina je ovo: mi činimo stvari, nemajući jasnu predstavu zašto ih činimo. Ponekad smo vođeni ljubavlju – rijetko, odveć rijetko. Uglavnom nas vode strah, zavist i slabost. Onda, naknadno, vlastite postupke pokušavamo objasniti uzvišenim principima i idejama. Količina gadluka na svijetu je stalna i nepromjenljiva – tako glasi prvi zakon o održanju gadosti. Tome je svako od nas dao vlastiti, udarnički doprinos.

Kada je objavljen „Odlazak“ bili ste vrlo rezervisani oko razgovora o tom romanu, a nije ni promovisan u Crnoj Gori, niti se mogao kupiti u knjižarama, bar koliko znam. Zašto? Je li otpor dolazio s Vaše strane ili u Crnoj Gori niko nije želio da ga promoviše? Mislim da je to prvo književno djelo u CG u kome se pominju litije, između ostalog i da će, što vrijeme više prolazi, i on biti važniji.

NIKOLAIDIS: Nijesam bio rezervisan. Ali ljudi koji odlučuju o tome da li će biti promocije ili je neće biti, jesu. Niko me, prosto, nije pozvao da promovišem roman. Ne dolazim nepozvan. Naročito ne na promocije vlastitih knjiga. Tim prije što značaj teksta nipošto ne zavisi od mediokriteta kojima je dato da vode kulturnu politiku. To šta će o vrijednosti tvoje književnosti reći dijahronija nipošto ne zavisi od recepcije savremenika, od pohvala i nagrada – ničega od toga, uostalom, nije mi krivi dio. Mnogi naši „velikani“ biće brzo zaboravljeni. Mnogi skrajnuti i zapostavljeni biće oni koje će neko pametan i radoznao, prebirajući po starim zapisima na nekom univerzitetu ili institutu, otkriti i, ponukana ili ponukan njihovim idejama, sjesti i napisati svoj briljantni tekst. Tu, samo tu, leži istinska veličina. Ako naivno i tašto pretpostavimo da na ovom svijetu veličine ima.

S „Anomalijom“ se dešava potpuno suprotno, na zagrebačkoj promociji se osjetilo da ste zadovoljni ne samo onim što ste napisali već i reakcijama svojih prvih čitalaca.

NIKOLAIDIS: Uz „Mađarsku rečenicu“ i „Sin“, „Anomalija“ je najbolje što sam napisao. Time nipošto neću reći da je to što sam napisao dobro. Samo da je bolje od ostalog što sam potpisao. Otud to zadovoljstvo.

„Anomalija“ je po svemu i čudniji od svih dosadašnjih romana: konstantno sagorijevate poznate teme, ciljano izvrćete ubjeđenja da biste pronijeli poentu, a na kraju poenta ne donosi olakšanje. Jesu li Vam se svi impulsi stvarnosti, loših percepcija i tumačenja skupili do te mjere da ste im morali napisati novogodišnju želju u vidu apokalipse? Nije Vam prvi put, ali sada je nekako djelovalo kao jedna od onih želja zbog koje se plamti iznutra.

NIKOLAIDIS: Moje povjerenje u tugu je beskrajno. Mislim da je tuga ispravan doživljaj svijeta i sebe u njemu. Kad god sam bio sretan – što se, srećom, nije dešavalo često – imao sam osjećaj da sam lažan i neautentičan. To je loše, loše.

Što se apokalipse tiče… Ona nije problem, nego rješenje. Ona je eshatološki cilj istorije. Suprotno holivudskim uprizorenjima apokalipse, ona je u tradiciji monoteističkih religija, čije sam ja buntovno, no zbog toga ne manje dijete – hepiend. Apokalipsa je najbolji od svih krajeva najgoreg od svih svjetova.

Sekularizovana Apokalipsa je tek uništenje, tek nesreća. Hrišćanska Apokalipsa je, rekoh, hepiend koji se čeka kroz cijelu istoriju: ona je, zapravo, sami cilj istorije. Ona je potvrda da je učenje istinito. Ona je ultimativna, jedina revolucija, nakon koje će svijet postati bolje mjesto. Bez Apokalipse nema hrišćanstva. Ona je za hrišćanstvo važna ne manje od raspeća i uskrsnuća. Biti hrišćanin znači biti apokaliptičar. Međutim… kao apokaliptičar, ja sam nužno ljevičar. Nije čudo da je Engels učio od srednjovjekovnih milenarističkih pokreta i bio fasciniran Münzerom. Oktobarska revolucija je smijurija, boza u odnosu na ono što su radili

Münzer i milenaristi njegovog doba. Ljevica proizilazi direktno iz milenarističkog hrišćanstva. Da ponovim: biti hrišćanin znači biti apokaliptičar. Biti apokaliptičar znači biti ljevičar. Nema ničeg konzervativnog, još manje desnog u hrišćanstvu. Hrišćanstvo je revolucionarno i samo revolucionarno. Za sva desna skretanja kriva je crkva, koja je izdala vlastiti utemeljujući tekst – Otkrivenje Ivanovo, ili Jovanovo, kako god hoćete.

Iako ste nedavno izjavili da pisati znači biti pretenciozan, zašto imam utisak da posljednjih godina sve manje pišete da biste se svidjeli drugom, a sve više da biste se svidjeli sebi?

NIKOLAIDIS: Nemojte tako, brutalni ste… Pa ja se sebi ni najmanje ne sviđam. Grozno je to što ste mi upravo rekli.

Hoće li ova knjiga biti promovisana u Crnoj Gori i je li se odnos prema književnosti, prije svega Vašoj, promijenio u posljednje dvije godine? Ovdje mislim na odnos ne samo medija već i publike, knjižara, izdavača, institucija…

NIKOLAIDIS: Da citiram Bojana Tončića: dozvolite da u nedostatku boljih izvora citiram sebe. Mojih knjiga nema u crnogorskim knjižarama, osim u Karveru, iako sam ja, da prostite, šta ću – tako je, svijet je, rekoh, grozno mjesto, naprevođeniji crnogorski pisac nakon Njegoša. To je cijena mog političkog angažmana. Tu cijenu rado plaćam. I na to dodajem bogat bakšiš.