Da Kristina Kovač posjeduje neosporan muzički talenat, pjevačica i kompozitorka, svima je poznato. A od prije nešto više od godinu dana, javnost je upoznata i sa njenim spisateljskim umijećem.
Kristina, ćerka kompozitora Kornelija Bate Kovača i mlađa sestra podjednako uspješne i talentovane pjevačice i kompozitorke Aleksandre, prije više od godinu dana je objavila roman pod nazivom “Drvo života”.
U romanu, koji je prvenstveno ljubavna priča o dvoje ljudi koji su se nakon niza godina slučajno ponovo sreli, pjevačica se dotiče i sukoba sa sestrom, o kojem se u medijima dosta pisalo.
Njen književni prvijenac je ocijenjen kao veoma hrabar, dirljiv, romantičan ali lišen svake patetike. Očigledno da je Kristina ovaj spisateljski talenat naslijedila od pokojne majke, tekstopisca Spomenke Kovač, žene koja nam je podarila neke od najljepših stihova u muzici, poput onih u pjesmama”Zlatni dan”, “Ti si mi u krvi”, “Ove noći jedna žena” i mnogih drugih…
Prerana smrt majke, koja je preminula 2016. godine od raka grlića materice, zauvijek je promijenila život ovoj talentovanoj muzičarki koja je nebrojeno puta istakla da joj je ona bila najveći oslonac u životu.
Na svom Fejsbuk profilu Kristina je svojoj majci, ali i svima koju su prerano ostali bez roditelja, posvetila dirljive stihove svoje pjesme “Nikada”.
Prvi put sad nema te
da mi suze obrišeš…
Uzima me sjećanje,
odjednom sve miriše
na tvoje tople obraze…
Ta tvoja čuvena snaga
i sjaj kojim si živjela,
svakoga ko te je znao
zauvijek si dotakla, promijenila…
Ja nikada te neću pustiti,
jer posle tvoje meke ljubavi,
niko mi nikad neće pružiti
čaroliju kojom zvala si se ti…
Nisam ni stigla da se zahvalim,
milion dobrih vijesti podarim…
Šta će mi ovaj svijet bez ljubavi?
Bez tebe zauvijek ću plakati…
Obećavam da neću skliznuti…
Obećavam nikad te neću pustiti…
I da si samo imala nas,
to bi bilo dovoljno…
Jer kako si davala,
bila si umjetnica,
a ja bih sve to ponovo…
Toliko godina ja sam
gledala osmijeh taj,
pod grudima nosila te
i tako ponosila se, dobro znaj…
Ja nikada te neću pustiti,
jer posle tvoje meke ljubavi,
niko mi nikad neće pružiti
čaroliju kojom zvala si se ti…
Nisam ni stigla da se zahvalim,
milion dobrih vijesti podarim…
Šta će mi ovaj svijet bez ljubavi?
Bez tebe zauvijek ću plakati…
Obećavam da neću skliznuti…
Obećavam nikad te neću pustiti…
Na današnji dan si me rodila
i ne mogu da se ne zapitam
da l’ možda sada si tu?
Da l’ posetiš me u snu?
Jer noćas sam te sanjala…
Još uvijek naručje tvoje
za mene je jedini dom…
Vrijeme bih vratila,
jer nisam te zadnji put zagrlila…
Ja nikada te neću pustiti,
jer poslije tvoje meke ljubavi,
niko mi nikad neće pružiti
čaroliju kojom zvala si se ti…
Nisam ni stigla da se zahvalim,
milion dobrih vijesti podarim…
Šta će mi ovaj svjet bez ljubavi?
Bez tebe zauvijek ću plakati…
Obećavam da neću skliznuti…
Obećavam nikad te neću pustiti…
