Likovna umjetnica i profesorica na cetinjskom FLU Nataša Đurović predstavila je nedavno u Dvorcu Petrovića u Podgorici djela iz ciklusa „Trajanje-nestajanje-trajanje“.
Za ciklus, koji je nastajao u posljednjih pet godina, napravila je izbor od nekoliko desetina crteža i slika u kombinovanim tehnikama. Prije izložbe pred podgoričkom publikom, Đurović je imala zapaženo predstavljanje i u beogradskoj galeriji ULUS-a.
“Nakon vrlo uspješnog predstavljanja u jednoj od najreferentnijih beogradskih galerija, u toku novembra podgorička publika, poslije dužeg vremena, ima priliku da pogleda seriju mojih novih radova. Moja prethodna samostalna izložba u Podgorici 2006. godine predstavljena je u galeriji „Centar.” Ovog puta takođe je u organizaciji Centra savremene umjetnosti, ali u prostoru Dvorca Petrovića”, kazala je Đurović.
U intervjuu za Pobjedu, Nataša Đurović govori o aktuelnoj postavci i njenoj simboličkoj ravni, crtežu kao okosnici njenog rada, trenutnom stanju na crnogorskoj likovnoj sceni…
Koliko je bilo zahtjevno suočiti se sa postavkom Vaših likovnih istraživanja u prostoru kao što je Dvorac Petrovića? U kojoj mjeri sam izložbeni prostor može da utiče na vizuelni, emotivni i intelektualni doživljaj djela?
“Pored muzejskih objekata savremene arhitekture i nekonvencionalnih prostora poput napuštenih fabrika, vojnih garnizona i sl. čest je slučaj da savremena umjetnost zauzima prostore starih restauriranih palata i dvoraca, kakav je i Dvorac Kralja Nikole na Kruševcu. U trajnom sjećanju mi je odlična postavka u Muzeju savremene umjetnosti Castello di Rivoli Torino (restaurirani dvorac Savoja). Što se tiče moje izložbe, mogla bih uporediti postavku u ULUS-u i ovdje u Dvorcu. Svaka od postavki je zahtijevala poseban koncepcijski pristup. Prvi prostor je arhitektonski svedeniji, vizuelno cjelovit i svi radovi su direktno komunicirali jedan sa drugim. Izložbeni prostor Dvorca Petrovića inspirativan je za umjetnika, jer može svoju intimnu priču, svoju „ličnu istoriju” smjestiti u patinu i šarm stare arhitekture. Čini ga osam zasebnih prostorija. Postavku sam osmislila kao kontinuirani niz od osam cjelina, pri tom svaki prostor ima likovnu zaokruženost, ali istovremeno predstavlja konceptualni i vizuelni element izložbe kao cjeline. Iako su ove dvije postavke iste izložbe potpuno različite, i svaka ima kvalitet za sebe, mogu reći da mi je postavka u Dvorcu posebno bliska, jer prostor je intimniji što pojačava meditativnost neophodnu mojim radovima”.
“Vaš rad odvija se u ciklusima, koji obično traju po nekoliko godina, a sam naziv ciklusa imenuje temu istraživanja. Možete li nam pribiližiti tematiku kojom ste se bavili u ovoj postavci, naslovljenoj ,,Trajanje-nestajanje-trajanje”?
“Moji raniji ciklusi „Traganje za svjetlošću” i „Horizont događaja” bavili su se metafizičkom temom svjetlosti i ustrojstvom Univerzuma. Ciklus „Trajanje-nestajanje-trajanje”, koji se razvija u posljednjih pet godina, nastavak je ranijih istraživanja, traganja za istinom života i ljudskog bića. Poniranjem u sopstvenu dubinu, kroz jedinstvenost kreativnog čina (u kovitlacu svjesnog i intuitivnog, emotivnog i racionalnog, planiranog i slučajnog, postupnog i furioznog), naslućujem suštinu života prirodnog procesa života i smrti kao cjeline, u kome je materijalno propadljivo, a duhovno trajno i beskonačno”.
U prethodnom razgovoru za Pobjedu kazali ste da je crtež, na neki način, okosnica Vašeg rada te da predstavlja „ekspresivno ogoljavanje sopstvenog bića”…
“Da, crtež je esencija mog likovnog izraza… skener psihološke, emocionalne i mentalne slike moga Ja. Sve ono zapreteno u lavirintima sopstvenog uma i duše, kao bujica navali u kovitlacima linija, mrlja i tačaka, crno-bijelo ili u crvenim, ružičastim, plavim i drugim bojama. Tako je i na ovoj izložbi. Brže zabilješke u formi minijatura, kombinovanjem i spajanjem tvore kompozicione cjeline. Veći formati su slojevite ekspresije na papiru ili platnu, u postavci izložbe namjerno usamljeni, ili u paru, da jezgrovitije prenesu emociju. Oprostoreni crtež sa prahom čađi sublimira temu ciklusa, konceptualnim odnosom tmine i bjeline. Čak i na slikama, u detaljima dominiraju crtačkom egzekucijom tretirane partije, koje se prepliću sa transparentnim bojenim lazurima i curenjem nastalim strukturama, pokušavajući da slojevitošću i prozirnošću prenesu određenu atmosferu, pobude određena duhovna stanja”.
Koliko Vam je važna ,,komunikacija” koja se ostvaruje između posmatrača i djela?
“Dok stvaram, potpuno sam prepuštena kreativnom procesu. Tada osluškujem samo sebe i ne razmišljam o daljoj sudbini nastalog djela. Likovna istraživanja jedne teme traju po nekoliko godina, pri čemu nastane više desetina crteža i slika, od brzih zabilješki, skica i krokija, do radova čije se nastajanje produži višekratnim ponovnim vraćanjima i slojevitim građenjima. Tek kad sam sigurna u zaokruženost teme i zrelost nastale cjeline, ispostavljam je sudu javnosti. Tu javnost čine različite grupacije, a njih još različitiji pojedinci. Neki od njih su predstavnici stručne javnosti, sami umjetnici ili studenti umjetnosti, istoričari ili teoretičari umjetnosti, ljudi koji vole umjetnost i poznaju kretanja u umjetnosti, ljudi koji nijesu obrazovani u oblasti umjetnosti, ali osjećaju umjetnost kao blisku i dive j oj se… stariji, mlađi, djeca… I oni koji ne poznaju umjetnost i nije im bliska… Svi oni su mogući potencijalni posmatrači. Iako za našu sredinu moj likovni jezik izgleda prilično hermetičan, jer se radi o ekspresivnoj apstrakciji, ipak, pored stručne javnosti, postoji i jedan broj šire publike koji veoma aktivno komunicira sa mojim umjetničkim djelom. Vjerujem da je snaga emocije taj univerzalni jezik, te ovim putem ostvarena komunikacija sa mojim djelom, još više mi znači”.
Kako gledate na trenutno stanje u umjetnosti kojom se bavite? Kako biste okarakterisali aktuelni momenat na crnogorskoj likovnoj sceni?
“U razgovoru koji smo vodili na istu temu prije nekoliko godina, bila sam vrlo nezadovoljna i kritična prema stanju u oblasti likovnih umjetnosti u Crnoj Gori. Prevashodno misleći na mlade ljude i njihovu neizvjesnost i egzistencijalnu nesigurnost, osobito u svojstvu samostalnih umjetnika. Nažalost, ništa bitno se nije promijenilo od tada do danas. I dalje je najstarije crnogorsko strukovno udruženje ULUCG samo jedna od brojnih NVO, ne postoji sistem tržišta umjetnina, ne postoje otkupi djela, rijetki su donatori i sl. Tom prilikom govorila sam i o dragocjenom kvalitetu većeg broja crnogorskih umjetnika, ali bez sistemske podrške koja bi taj kvalitet pretvorila u državni resurs. Što se tiče crnogorske likovne scene, ona je i dalje kvalitetna, veoma raznolika i brojna. Obiluje problemima, od organizacionih, prostornih do finansijskih. Svi uspjesi rezultat su individualnih napora umjetnika”.
