Predstava “Slavuj dramsko muzička Forma za Kseniju”, za koju tekst i režiju potpisuje Varja Đukić, premijerno je izvedena u KlC-u “Budo Tomović”.
Riječ je o koprodukciji Gradskog pozorišta i Sibila d.o.o. knjižara Karver. Ovo multimedijalno scensko uprizorenje biografskih i muzičkih “slika” iz biografije Ksenije Cicvarić i grada Podgorice, ostvareno kroz pripovijedanje, dijalog, koreografiju i video-materijal, publika je na samom kraju nagradila horskim pjevanjem i stajaćim ovacijama.
Autorka ovog projekta Varja Đukić, nakon premijere nije krila zadovoljstvo postignutim, objašnjavajući da je Crnoj Gori i te kako bila potrebna priča o Kseniji Cicvarić.
“Ovo je tema koja sve dira na različite načine. A ima mnogo priča koje nijesu ispričane kojih su ljudi gladni i žedni. Naši aranžmani čuvenih numera koje Ksenija pjeva podigli su ovaj projekat na viši nivo. Ali generalno ljudi su gladni tradicije, koja se odnosi na posebnost bića, nezavisno od drugih podjela, nivoa, odvajanja po bilo kom osnovu. Željni smo sevdalinki, ljubavne pjesme, meke pjesme koje govore o ljubavi između muškarca i žene. Tu ima toliko mekoće i nježnosti da je gotovo čudno da se u većini slučajeva to potiskuje i gura na razne načine. Naravno, generacije traže nešto novo, ali uvijek se može naći način, npr. kroz ovu formu koja predstavlja jednu vrstu priče o muzičkoj tradiciji i ženi slavujskog glasa”, kazala je nakon premijere Đukić.
Ipak, predstava je rađena u napornim uslovima, a kako ističe Đukić, kada radite jednu ovakvu muzičko-scensku formu, bilo bi dobro da imate jednu vrstu sigurnosti, da imate sve institucione formate da to sve podrže u produkciji.
“Nažalost, radili smo u prilično ograničenim uslovima. Nije bio u pitanju klasičan ansambl, već se radi o sjajnim muzičarima od kojih je većina angažovana u školama, na Akademiji… Nina Perović je napisala zaista sjajne muzičke aranžmane, tu je i nevjerovatna operska diva Olivera Tičević, i to je jedna vrsta profesionalizma koja omogućava da ova predstava dostigne neke visine. Nismo stremili ka tome da imitiramo, već da dočaramo tu mjeru, taj doživljaj glasa koji u ovim aranžmanima možemo poistovjetiti sa Ksenijom Cicvarić”, pojasnila je rediteljka.
Muziku i zvuk za predstavu je uradila kompozitorka Nina Perović, scenografkinja je Andreja Rondović, koreografkinja Tamara Vujošević Mandić, video-art potpisuje Gojko Berkuljan, kostimografkinja je Lina Leković.
Dramske uloge interpretiraju: Varja Đukić, Katarina Krek, Vanja Jovićević, Ivana Mrvaljević, Miloš Pejović, Emir Ćatović, Jovan Dabović, Lazar Đurđević, Bojana Nenezić, Ana Vujović, Ana Krivokapić i Stefan Savović.
Muzičke interpretacije uloga povjerene su Oliveri Tičević (sopran), Miroslavu Iliću (harmonika), Tijani Ilić (sopran), Petru Dobričaninu (bas), Igoru Peroviću (tenor), Nedi Tadić (sopran, violina), Bojani Nenezić (alt) i Jovanu Vukoviću (tenor).
IKONA PODGORICE I CRNE GORE
Ivana Mrvaljević, koja je tumačila ulogu Ksenijine majke Simone Bracović, kazala je da joj je cilj bio da svoju rolu odigra na sveden način, a da opet puno toga kaže.
“Sve te žene, koje su zapravo i dominantne figure crnogorskih porodica bile su nekako i stamene i emotivne i donosile važne odluke na jedan mudar način. Mnogo mudrije nego što smo mi danas. Znale su jednostavno u kom trenutku treba nešto da kažu. Ksenijina majka Simona Bracović koja joj je ujedno i udahnula ljubav prema pjesmi i od koje je naslijedila glas i muzikalnost, bila joj je najveća podrška protiv patrijarhalnih okvira stare Podgorice, od kojih nismo mnogo ni danas odmakli”, rekla je Mrvaljević.
Ova predstava je, prema njenom mišljenju, važan događaj, prije svega jer imamo malo žena koje su slavljene i koje su ostavile velike tragove, pogotovo baš iz tog Ksenijinog perioda, naročito žena u kulturi.
“Ksenija je ikona Podgorica i Crne Gore. Jako je važno da kroz njeno ime slavimo pjesmu, muziku, umjetnost i ukazujemo na ženu koju je ta ljubav prema muzici spasila teškog života. Sigurna sam da joj je muzika davala krila da preživi užasno težak život i mislim da se u njenoj priči mogu pronaći mnoge žene umjetnice širom svijeta”, kazala je glumica, koja je ovu ulogu doživjela dosta lično.
“U imenima poslijeratne Podgorice je i ime mog đeda Milana Čejovića koji je bio jedan od direktora Muzičke škole, jedan od dirigenata mješovitog hora i član tamburaškog orkestra, te je samim tim znatno doprinio muzičkoj sceni. Kao njegova unuka nastavljam tu nit, pa izgovaram i njegovo ime na sceni što mi je posebno drago”, otkrila je glumica.
KSENIJA JE PJESMOM PRKOSILA NEDAĆAMA
Sopran Olivera Tičević je pjesmom dočaravala ono što su njene koleginice mimikom, a kako nam je kazala nakon premijere, bilo je jako teško naći mjeru i ne imitirati Kseniju.
“Ksenija je vanvremenska i njena se interpretacija na neki način ni ne može izimitirati. Ona je vrlo specifična i jasna u tome što želi, emocija koju donosi je čista, puna ljubavi i neposrednosti između nje i njene publike. Pokušala sam da na neki svoj način predstavim te pjesme koje sam doživjela, da mojom emocijom priđem do srca svakog pojedinca u publici i samim tim ne imitirajući Kseniju pokažem da ona i dalje živi”, priča Tičević.
Ono što ju je posebno ganulo je momenat kada je publika pjevala zajedno sa njom tokom numere “Sejdefu majka buđaše”, gdje samim tim i dolazi do klimaksa njene uloge, jer “je ta pjesma sve što nas spaja i ona će uvijek živjeti”.
“Bilo da je to ‘Sejdefa’, ‘Veselica’ ili neka druga, pjesme nas spajaju i to je to ogromno muzičko nasljeđe. Aranžmani Nine Perović su fantastični, u savremenom duhu, i tu opet pokazujemo da nijesu kopija onog što je Ksenija pjevala, kao ni što glumice ne imitiraju njenu mimiku, već da predstavljamo i slavimo ono što je ona bila kao žena, pjevačica, umjetnik. Bila sam jako ponosna, jer je u publici bilo puno starijih ljudi, koju su nas na kraju pozdravili stajaćim ovacijama i time podržali naš rad. To mi mnogo znači, jer sam uspjela u svom naumu da prenesem to što sam zamislila”, istakla je sopranistkinja.
A tačne scene iz Ksenijinog života koje je rediteljka Varja Đukić željela da prikaže, bljesak su iz njenog života, njene biografije.
“Od ‘Milice’ kojom počinjem pa do kraja i ‘Dolinom se šetala djevojčica mala’ imamo rast i nje i njene pjesme, od djevojčice do zrele žene. Uprkos svim teškim situacijama vidimo da joj pjesma uvijek vrati snagu da nastavi da živi, smije se i prkosi pjesmom”, zaključuje Tičević.
