Kultura

Ksenija Petrović Njegoš majstor fotografije i prva žena vozač na Balkanu

Ksenija Petrović Njegoš (Cetinje, 22. april 1881 – Pariz, 10. mart 1960) crnogorska princeza.

Izuzetno obrazovana, darovita, karakterna, odvažna, principijelna i dostojanstvena dama koja je pored mnogih vještina upamćena kao prva princeza majstor fotografije.

Strast prema objektivu princeza je pretočila u foto zapise koji su dragocjeno svjedočanstvo o Crnoj Gori sa početka 20. vijeka, i ako ti foto zapisi oslikavaju i život i tragediju princeze, njene porodice i države koja je tih godina izbrisana sa karte svijeta.

Fotoaparat je uvijek bio uz nju pa je tako bilježila svaki trenutak i fotografijom pisala istoriju. Ksenijina raspoloženja imaju širok dijapazon, pronicljiva su i očita: ona je nježna i puna saosjećanja kada je ispred nje majčino milo i izborano lice; smirena i pomalo zamišljena pred grupom mladjih oficira na vježbi; puna zanosa kada snima crnogorske predjele; strpljiva i ozarena kada joj poziraju djeca njenog brata Mirka. Ksenijina sposobnost zapažanja jakih i osobenih ličnosti podsticala ju je da često snima oca. Čak i u najintimnijim knjaževim trenucima (u predahu i šetnji sa unučićima), bilježila je njegovu snažnu i nesalomivu volju.

Bila je i članica Bečkoga društva za fotografiju a upamćena je kao prva žena vozač ne samo u Crnoj Gori, već i na Balkanu. Vozila je automobil marke fiat 1100 koji je na poklon dobila od sestre Jelene.

Princeza Ksenija je rođena je 22. aprila 1881. godine na Cetinju, kao deseto dijete i osma ćerka kralja Nikole i kraljice Milene.

Jedina je od sve djece kralja Nikole i kraljice Milene koja nije stekla visoko obrazovanje u inostranstvu, već je obrazovanje stekla na cetinjskom dvoru. Upravo tu je razvijala mnoge vještine i hobije. Govorila je ruski, njemački i francuski jezik, a jednako se zanimala za društvene i za prirodne nauke.

U evropskim novinama se početkom 20. vijeka pisalo o pojavi princeze Ksenije i govorkalo da će i ona, kao i njenih pet sestara, otići u neku od plemićkih evropskih kuća. Novine su pisale da su njeni prosci, između ostalih, srpski kralj Aleksandar Obrenović, bugarski car Ferdinand, te grčki prinčevi Nikola, Đorđe i Andrej.

Možda najljepša kćerka kralja Nikole na kraju je svojom voljom ostala neudata. Ipak, istorijski izvori navode da za osobu Ksenijinog karaktera i duhovne snage, takav izbor nije bio nimalo čudan.

Ono što je karakteristično za nju je bio ogroman patriotizam i učešće u unutrašnjoj i spoljnoj politici države. Toliko je bila umiješna da je kralj Nikola izuzetno držao do njenog mišljenja i često joj prepuštao donošenje važnih državnih odluka. Zato je kralj, ne slučajno, zvao “Velika”.

U vrijeme rata, na dvoru je obavljala mnoge tehničke, dnevne poslove, jer joj nije bilo teško da „zasuče rukave“ zarad opšte koristi. Aktivno je poslije rata pomagala narod u Crnoj Gori, izbjeglice, djecu, zarobljenike… Kako je nemaština postajala sve veća, nije se ustručavala da obavlja najsloženije poslove.

Ksenija nije imala lagodan život, kakav su imale njene sestre na evropskim dvorovima, okružene bogatstvom, sjajem i luksuzom.

Za razliku od njih, Ksenija je sa ostatkom porodice napuštila Crnu Goru 1916. godine, otišla u Francusku, a potom u Italiju, i u tim zemljama dijelila tešku sudbinu svog oca, majke i sestre Vjere.

Sve vrijeme je bila uz oca, do njegove smrti u februaru 1921. godine. U to doba bila je njegova desna ruka, glavni politički savjetnik, najsavjesniji sekretar i stub crnogorske monarhije u egzilu.

Ksenija je svim silama nastojala da očuva ugled i čast porodice i otadžbine, iako su uslovi za to bili više nego nepovoljni.

Bila je hrabra, snažna i odlučna da uradi sve što je u njenoj moći da spasi što se spasiti može,  iako se činilo da je sve uzaludno i da izlaza nema.

Uprkos svemu, dostojanstveno i ponosno je podnosila siromaštvo u koje je zapala, o čemu svjedoče njena brojna pisma, memoari, arhivska građa i novinski članci.

I ako je bila na rubu egzistencije nije pristajala na kompromise i nije prihvatala nadoknade koje joj je nudila vlast u Kraljevini SHS, a kasnije SFRJ. Te ponude je tretirala kao „otkupninu“ za crnogorsku državu, što joj čast i dostojanstvo nisu dozvoljavali da pristane na njih.

U velikoj patnji, nemaštini i beskrajnoj želji da se vrati Crnoj Gori, nakon 44-godišnjeg egzila princeza Ksenija je preminula 10. marta 1960. godine u Parizu, u 80. godini.

(Dio teksta preuzet: “Crna Gora u magičnom oku princeze Ksenije” autora: Anđe Kapičić)

1

avatar
1000
1
0
0
 
1
ti i ja
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
ti i ja
Gost
ti i ja

Ksenija je vozila dok je narod crnogorski bio gladan.

Send this to a friend