Kultura

Magi, kao da je bila nekad je roman o ženi, gradu, Jugoslaviji

Da štivo koje sadrži knjiga Dušana Vesića „Magi, kao da je bila nekad“ nije samo brižljivo skupljena hronika, omaž prijatelju i lični dijalog sa svojom generacijom, nego literatura vidi se u odmjerenosti stila, jasnom hronotopu jednog grada i vremena, kompoziciji i strukturi djela. Zato se ova priča o Magi Stefanović može čitati i kao roman, čiji je tragičan kraj, kao i kraj svake urbane legende, toliko puta ispričan lažnom, petparačkom literaturom i žutom štampom.

Žena je vječna inspiracija literature, a „vječito žensko“ je u Vesićevoj knjizi i tajni narator i glavna heroina. Kako je i sama govorila da je uvijek „žensko u teškom i tjeskobnom vremenu koje ćemo uvijek zvati muškim“ iako je „draga planetica ženskog roda“. Magi je bila žena jednog patrijarhalnog porodičnog habitusa, jednog rock’n’roll sastava koji su po „defaultu“ bili muški a i bavila se profesijama, kao diplomirana arhitektica i pijanistkinja, koje se nerijetko pripisuju muškarcima. Zato je vrijedno ne zaboraviti da je bila žena, i to Vesić lijepo označava naracijom, jer je žensko viđenje i života i umjetnosti katkad moglo biti spasonosno. Nažalost, nije. Ni njoj, ni njima, ni nama.

Dubina sociološkog i psihološkog uvida koju Vesić primjenjuje svjedoči o želji autora da disecira proživljeno vrijeme, trezveno i racionalno. Da dokumentuje jedan svijet, da ga u stvari iznova kreira i tako stvorenog misli još jednom. Ovo je roman o ženi, roman o gradu, roman o rock-u o novom talasu ali i roman o Jugoslaviji. Zemlji EKV-a, posljednjeg jugoslovenskog benda. Ekatarina Velika je tako metafora jednog vremena, jednog državnog projekta njegove vanserijske kreativnost i neobjašnjive destrukcije.

A veze Budve i EKV-a su, kao i svaka rezultanta sudbinskog, začudne u svojoj pojavnosti. Na „Pjesmi Mediterana“, muzičkoj zabavi naše rane tranzicije, desio se posljednji koncert EKV-a. I danas se na Youtube može čuti „Anestezija“, otpjevana tog avgusta 1994-e godine, koja kao da je nagovijestila umrtvljeni bol umirućeg pjesnika, zemlje i vremena u tragici ličnog i tragici „sveopšte istorije beščašća“. Druga veza sa Budvom je vremešnija. Margita Stefanović je sa profesoricom Arhitektonskog fakulteta u Japanu osvojila nagradu za projektno rješenje paštrovskog sela Reževići. U vremenu opšte graditeljske devastacije, kao da imamo motiv više da o Magi govorimo u Budvi.

Magi je EKV-u dala i boju i zvuk i ukus i miris. Nema sumnje da je EKV bio kontrakulturni pokret, naslonjen na svjetsku modernu, jugoslovenski modernizam, univerzalne kodove, asocijativnu poeziju i slovenski prapočetak, kakav srijećemo u poetici Rastka Petrovića. Weltsmertz, spleen i sinesteziju suprotstavili su kulturi etatizma, partizma, soc-realizma i banalnosti. Vesić govori o vremenu kojeg sve manje ima u sjećanju, u kulturi koja nalazi nove kodove i obračune sa masovnom i mainstream kulturom. Zato je ova knjiga dragocjena, kao svjedočanstvo jednog vremena. Ali i kao dugo očekivana pravda prema talentu i djelu Magi Stefanović. Ako je njena sudbina „najljepši i najtragičniji rekvijem sa beogradskog asfalta“, onda je taj rekvijem svih ovih godina tražio svoj literarni oblik i našao ga u knjizi Dušana Vesića „Magi, kao da je bila nekad“.

Send this to a friend