Mali pjesnik iz brdovite zemlje, s mnoštvom elegija i balada po džepovima

Nikada nije krenula putem pjesnika, ona je oduvijek na tom putu. Još kao dvogodišnja djevojčica iskazala je želju da nauči slova, što je i uradila, da bi kasnije pisala pisma sve češće, babi, tetkama, tati kada dolazi s posla…

U nižim razredima osnovne škole počela je da piše pjesme, opet o porodici i porodičnim dešavanjima jer kao sedmogodišnje dijete nije mogla ni znati za velike i bolne motive. Međutim, od najranijih dana je iskazivala talenat i ljubav prema pisanoj riječi. Kasnije se kroz godine školovanja, iz osnovne škole obukla u prozu, i počela da piše tekstove, međutim već u gimnaziji vratila se poeziji. To je negdje njena prva i primarna ljubav. Sve to je Marijana Maja Babović, mali pjesnik iz brdovite zemlje, s mnoštvom elegija i balada po džepovima.

Maja je nedavno objavila svoju prvu zbirku poezije “Igre ćutanja” u kojoj su se našle pjesme koje je pisala od svoje osamnaeste godine.

“Pjesme koje su ušle u “Igre ćutanja”, koji je ujedno i moj prvijenac, su pjesme pisane od moje osamnaeste godine. Nikada zapravo nisam planirala da je objavim. Budući da je ovo postao vijek gdje je pisanje pomodarstvo i knjige objavljuje ko god ima leđa ili novca, nikad nisam bila privržena toj misli da i ja budem u svemu tome. Pisanje je krenulo spontano, još od najranijih dana, a ozbiljnijom tematikom počela sam da se bavim već u osamnaestoj godini, kada sam izgubila oca, i ja već sada imam pjesme za narednu zbirku”, kaže Maja u razgovoru za CdM.

Zbirka je podijeljena u sedam ciklusa i svaka pjesma ima svoju priču.

Na pitanje, da li neka pjesma za nju ima posebno značenje, Maja kaže:

“To je kao da pitamo majku koje joj je dijete najdraže, nisam kadra izdvojiti, a ako bih morala to bi vjerovatno bio ciklus posvećen ocu”.

U redovima zbirke ostavila je i svoju dušu, u smislu događaja koje je zaista preživjela.

“Jer sve je to ipak moj lični pečat i moja poimanja života, smrti, ljubavi, tuge, vjere i svih tema koje su čovjekovoj duši bliske. Jednom prilikom pitao me je čitaoc: “Zašto si dozvolila da te kroz ovu zbirku ovako upoznamo?” Nisam umjela odgovoriti. Ova je zbirka svakako neki vid revolta u današnjem svijetu gdje ljudi streme bliskosti a dižu zidove i sami ne dozvoljavaju da im se upozna suština. Ja zagovaram ljubav, pišem o njoj i živim je”, dodaje Maja.

Pjesma može biti duševna hrana, poezija može da liječi a istovremeno i ranjava 

“Pa, mišljenja sam da dušu hrani sve ono što joj u datom trenutku nedostaje, šta joj fali da čuje, ili što je duboko gane jer proživljava nešto slično. To je neki vid konekcije koja se pravi na relaciji pjesnik – čitalac i to je jedan jedinstven i poseban osjećaj. Poezija je prijeki lijek. Ja sam krenula sa fejsbuk stranicom, s namjerom da imam neki svoj elektronski vid dnevnika koji će biti dalek tuđim očima, bez želje da se zna za mene i bez ramišljanja da ću se jednog dana zvati pjesnikom. Počela sam da pišem jer meni je to bio i bijeg i lijek, i vraćanje i pronalaženje sebe. Kasnije sam shvatila da su i ljudi počeli masovno da dijele moje misli, da se pronalaze i da im zaista znači moj rad. A to je zaista fantastičan, nemjerljiv osjećaj. Mada koliko liječi, poezija istovremeno i ranjava. Meni često kažu: “U tvoje stihove, bez pancira se više ne ulazi.” Valjda baš zato što pogodi bolnu suštinu od koje je čovjek sklon da bježi”.

Maja je stihovima iz zbirke dala definiciju života, na način na koji ga ona doživljava.

“Tu bih svakako iskoristila posljednju strofu, posljednje pjesme u zbirci, a zove se “Molitva”. Sve je u životu protkano vjerom i Bogom i ako govorim o životu, govoriću o Bogu. Nije uvijek sve divno i lepršavo, ali uz Božiju pomoć sve dođe na svoje i sve bude za naše bolje”.

“Hvala ti, Gospode, i blagodarim
na ljubavi, miru i ovom životu.
Ko s Tobom želi u raj da pođe,
taj s Tobom mora i na Golgotu!”

Šta je za tebe najteže bilo dok si pisala?

“Najteže mi je palo kada mi se jedne večeri javila čitateljka negdje krajem 2017., početkom 2018. godine da mi ispriča anegdotu kako je tokom časa, kradom, čitala moje pjesme dok je profesorica nije vidjela i oduzela telefon. Međutim, bacivši oko na pjesmu koju je djevojka u tom trenu čitala, nije ostala ravnodušna te je tražila da joj prepisuje moje pjesme u svesku, budući da je pred penzijom i da nema društvene mreže. Rečeno – učinjeno. Njena učenica, a moja čitateljka vrijedno joj je prepisivala moju poeziju, a profesorica je od tada dio svakog časa poklanjala istoj te recitovala đacima, nerijetko i plakala.

U julu 2018. javila mi se učenica sa tužnim vijestima koje su me zapanjile. Naime, profesorica je mjesto odlaska u penziju, nakon kraćeg bolovanja od kancera preminula. Ostavila je pismo koje je čitano na njenoj sahrani:

“Ta djevojka je bila uz mene, a da to nije ni znala, za sve dane mog bolovanja. Vratila me je mladosti, i mome Milanu koji je bio još uvijek živ prije nego li ga je rat odnio u grob. Mamila mi je osmijeh i pravila društvo mojoj samoći, bolu, i bolesti. Zaslužuje da se čuje za nju.” I izdvojila je neke moje pjesme koje je željela da budu čitane na njenoj sahrani.

Malo je reći da sam bila tužna i ponosna istovremeno. Tužna zbog takve vijesti, kojoj se nisam nadala, ponosna zbog činjenice da sam nekom s tolikim iskustvom ja bila rame… Ja, iz druge zemlje, drugog grada… Ja, potpuni stranac kroz koga su se mnogi prepoznali i prepoznaju i danas.

Tada, odlučila sam da napišem pjesmu ” Tog dana kada me ne bude ovdje” i da inspirisana ovom pričom ostavim za sobom pjesmu koja će o meni reći više negoli bilo koji govor i koja će ostavljati dojam da sam i dalje tu negdje, razgovarajući s čitaocima kroz nju.

Glasam za ljubav, pišem o njoj i slavim je”.

Što se tiče same zbirke, Maja priznaje da nije imala neka očekivanja.

“Nisam imala neka očekivanja… stoga, nadmašena su. I hvala Bogu na tome”.

“Umjetnost je jedna divna istina s licima i naličjima i svakako da je kadra mijenjati sve oko sebe. Nego, mislim da je danas sve sentimentalno i duhovno poniženo i potcijenjeno spram materijalnog i prolaznog. Pisajući, naučila sam da uživam i u najtežim duševnim rastrojstvima. Kako je rekao Kurt Cobain : “Thank you for the tragedy, I need it for my art.”

Gdje se poezija u Crnoj Gori nalazi danas? Da li je i ona na respiratoru? Kako opstati kao pjesnik?

“Pa, znaš kako, vjerujem da je Crna Gora bogata zaista nadarenim ljudima iz svih sfera umjetnosti. Pisac uvijek ima svoju publiku, i to je nešto što se nikad neće dati utrijeti. Vjerujem i nadam se da će poeziji u budućnosti biti poklonjeno više pažnje i značaja i da će se pravi talenti primijetiti. A oni se uvijek i primijete, na kraju krajeva, mada to najčešće bude, nažalost, kada taj neko ne bude više s nama”, zaključuje Maja.

M.Drašković