Marina Abramović: Umjetnost kao manifest postojanja

Edinburg, 1973. Jedna Marina, iz jednog Beograda.

Tup zvuk noža koji pleše između tankih, ženskih prstiju zabadajući se u drveni pod.

Krv. Porezala se!

Odlaže nož i bez oklijevanja uzima drugi. Uključuje magnetofon – snimala je zvuk te stare igre slavenskih seljaka, i sada ga pušta u nastojanju da drugi krug odradi istim ritmom, kako bi se zvukovi – sa trake i žive izvedbe – poklopili.

Čarlston oštrice noža se nastavlja što brže, sve brže i bez prestanka, stapajući ritmove prošlosti i sadašnjosti u Ritam 10.

Za Marinu Abramović, rođenu u Beogradu 1946. godine, umjetnost je oduvijek bila prizivanje stanja svijesti iznad ili ispod svakodnevne. To stanje svijesti postiže u trenucima kada joj se tijelo odupire boli, zbog čega nanošenje povreda vlastitom tijelu postaje njen umjetnički amblem.

Njen rad u domenu konceptualne umjetnosti počinje još u vrijeme studija na Likovnoj akademiji u Beogradu. Bila je jedna od umjetnica koje su izlagale na izložbi malih stvari “Drangularije”. Izložila je kikiriki u ljusci pričvrstivši ga pinom. Slučajna sjena koju je kikiriki napravio na zidu, odredila je njen dalji umjetnički put. Rad je nazvala Oblak sa sjenom, a dvodimenzionalnost slikarskog platna više nije budila njeno interesovanje.

Ritam 10 je bio prva u nizu od 10 akcija pod nazivom “Ritmovi”, u okviru koje je sebi po prvi put nanijela lakše tjelesne povrede.

Već iduće, 1974. godine, desila su se još tri značajna performansa, počevši od Ritma 5.

Zapalila je veliku petokraku zvijezdu formiranu u dvorištu Studentskog kulturnog centra u Beogradu, u okviru Aprilskih susreta.

Dok je masa apsorbovala svaki njen pokret tokom ovog rituala, Marina je posvećeno odsijecala duge pramenove kose i nokte, bacajući ih u plamteću petokraku. Potom je, kao po naredbi, ušla u zvjezdano polje i ugradila se unutar gorućih krakova.

Kako je vatrena zvijer gutala drveni okvir, oslabađajući je strahova koje je takođe bacila u tu vatru, mentalna purifikacija je dostizala svoj vrhunac. Ali i njeni fizički kapaciteti.

Publika nije odmah shvatila da Marina ne glumi trans, te je onesviještena iznesena iz plamene stihije.

Iste godine, u Galeriji savremene umjetnosti u Zagrebu, pred publikom je u sklopu Ritma 2 uzimala tablete za liječenje akutne šizofrenije, želeći da dovede tijelo u nepredvidljiva psiho-fizička stanja (grčenje mišića, gubljenje orijentacije).

Treći performas te godine, bio je i najbrutalniji, Ritam 0, koji je rangiran devetim mjestom na Complex listi najvećih radova u umjetnosti performansa koji su ikada izvedeni.

Na poziv Studija Mora u Napulju, osmislila je šestosatni performans kojim na naročito bizaran način uključuje publiku. Prije početka performansa, Marina je ostavila uputstvo: “Postoje 72 predmeta na stolu koja možete koristiti na meni po želji… Ja sam objekat. Tokom trajanja performansa, ja preuzimam punu odgovornost”.

“Performas je počeo tačno u zakazano vrijeme. Neko je okrenuo. Neko joj je podizao ruke u vazduh. Neko je nepristojno dirao. U trećem času sva njena odjeća je bila isječena žiletima. U četvrtom času ti isti žileti su počeli da istražuju njenu kožu. Grlo joj je bilo prosječeno tako da su mogli da piju njenu krv. Raznorazni minijaturni seksualni napadi sprovedni su nad njenim tijelom. Bila je toliko posvećena izvedbi da ne bi oklijevala da bude silovana ili ubijena. Kada je napunjen pištolj uperen u Marininu glavu i kada je njen sopstveni prst guran oko okidača, izbila je tuča između frakcija u publici”, komentarisao je umjetnički kritičar Tomas Mekivili (Thomas McEvilley), koji je bio prisutan te večeri.

Na poziv Ursule Krinzinger iz Krinzinger galerije u Insbruku, Marina je izvela 1975. godine performas Thomas Lips. Radi se o izuzetno snažnom djelu u kojem Marina najprije pojede 1 kg meda, zatim popije litru crnog vina iz kristalne čase koju potom razbije na svojoj glavi. Potom žiletom na stomaku usiječe oblik petokrake zvijezde, te se žestoko bičuje sve dok više ne osjeti bol. Tada legne na veći blok leda. Krv iz zvijezde na njenom stomaku počinje teći. Tijelo se počinje pothlađivati. Na ledu ostaje 30 minuta, očekujući da će publika početi otkidati komade leda ispod nje. To je trajalo sve dok neki drugi umjetnici u publici nisu prišli, podigli je i zaogrnuli.

U svojoj 29. godini gostovala je s istim performansom u holandskoj galeriji de Appel. Tu upoznaje Ulaja (Ulay), holandskog umjetnika rođenog istog dana kada i ona, sa kojim provodi narednih životnih i umjetničkih 12 godina.

Na 38. Bijenalu u Veneciji 1976. godine, zajedno izvode performans Relation in Space u kojem se njihova gola tijela sudaraju u pokušajima mimoilaženja. Na mjestu gdje je dolazilo do trenja postavili su mikrofon pa je zvuk pojačao senzaciju sudaranja. Bol je i ovaj put bila ključni začin performansa, ali i sveta vrata kroz koja prolaze do drugih stanja svijesti.

Nakon ovog, uslijedio je čitav set razliitih performansa koje su radili u paru, a kojima propituju njihov odnos i granice povezanosti dvoje ljudi, dva identiteta, odnos njihovih tijela u prostoru. Istražuju mušku i žensku energiju i mogućnosti njihove povezanosti.

Među pomenutim performansima je bio i Gold Found by the Artists izveden u Umjetničkoj galeriji u Sidneju 1981. godine, koji je postavio temelj kasnijem The Artist is Present.

Performans je trajao 16 dana, koliko je trebalo da Marina i Ulaj sjede za stolom jedno nasuprot drugome bez pomaka, gledajući se u oči. Postili su svaki od tih dana. Marina je u svojim bilješkama koje je vodila nakon svakog radnog dana napisala da je nekog vremena vidjela samo prazne oblike u prostoru, koji su se u nekom trenutku pretvorili u snop svjetlosnih zraka. Ulaj je dva dana prije zvaničnog kraja performansa završio u bolnici, no Marina je nastavila bez njega. Kasnije su taj performans izvodili u mnogim evropskim galerijama s izmijenjenim naslovom Nightsea Crossing.

Dugo su planirali svoje vjenčanje, koje je takođe trebalo da bude u formi performansa. Zamišljeno je da svako krene s jedne strane Kineskog zida i vjenčali bi se na sredini, nakon što pređu po 2500 kilometara. Na dozvolu za ovaj poduhvat u komunističkoj Kini, čekali su godinama. Za to vrijeme u Amsterdamu, Marina primijećuje da joj se više ne sviđa Ulajev miris.

U međuvremenu, druga žena je ostala trudna s Ulajem i tako je njihovom odnosu došao kraj. Ironično, upravo tada dobijaju dozvolu za simboličnu šetnju po Zidu. No bivši partneri odlučuju da upravo performansom naziva The Lovers, krunišu i tako završe veliku ljubav koja ih je spajala godinama unazad.

Godine 1988. svako kreće sa svoje strane Kineskog Zida. Mjesecima hodaju kroz ekstremne vremenske uslove, kako bi se oprostili na sredini.

Tri mjeseca krećući se pravolinijski u susret raskidu, ovjenčali su ga maksimumom bola koji jedan rastanak može proizvesti. Jer, kako je njihov odnos sve vrijeme težio da bude više od odnosa, tako je i njihov raskid morao da bude više od raskida.

Nakon Ulaja, Marina ulazi u novu stvaralačku fazu. Tako njeni performansi tokom 1990-ih, gube na radikalnosti i ekstremnosti, a dobijaju na meditativnosti i teatralnosti.

Recimo, Delusional je komad iz 1994. godine u okviru kojeg su dio scenografije činili video-intervjui sa njenim roditeljima. Tu je i veliki broj živih štakora zatvorenih u staklenom sanduku nad kojim Marina leži. U Cleaning the Mirror II iz 1995. godine leži s ljudskim kosturom postavljenim na njeno golo tijelo.

No, vrhunac tog umjetničkog razdoblja je Balkan Baroque (1997.) koji izvela na Bijenalu u Veneciji. Obučena u bijelo, sjedjela je na 2500 životinjskih kostiju čisteći ruke i tijelo od krvi. Svakodnevno, po četiri sata, uz to plačući i pjevajući jugoslovenske narodne pjesme. Podrum u Veneciji u kojem je izvodila performans imao je nesnosan zadah raspadnutog tkiva, ali je svejedno privlačio publiku. Za taj performans nagrađena je Zlatnim lavom kao najbolja umjetnica Bijenala.

The House with an Ocean View, dvanaestodnevni performans, izvodi 2002. godine u Njujorku. Podrazumijevao je tri pregrađena prostora podignuta od tla, a izgledali su poput kutija bez četvrtog zida. Do svake od prostorija vodile su stepenice. No, na prečkama stepeništa su se nalazili oštri noževi, kao uslov za ulazak u prostor umjetnice koja je u svakoj od prostorija radila svakodnevne stvari, poput tuširanja ili vršenja nužde.

Jedan od njenih najčuvenijih performansa je Artist is present (2010).

Puna tri mjeseca Marina je sedam sati dnevno nepomično sjedjela, bez hrane i vode, dok je nasuprot njoj stajala stolica na koju su posjetioci mogli sjesti i gledati je u oči.

Prostor je bio strateški osvijetljen intenzivnim svjetlom, koje je činilo da posjetilac koji odluči razmjenjivati pogled sa Marinom – bude i vizuelno izdvojen iz gužve u galeriji. Kroz tri mjeseca, Marina je neverbalno komunicirala sa nekoliko stotina hiljada posjetilaca. Najveće iznenađenje tom prilikom je priredio njen bivši partner Ulaj, kada je nakon toliko godina sjeo preko puta nje. Samo tada, Marina je narušila statičnost performansa, kako bi se rukovala sa Ulajem.

Ovoga puta propitujući ljudskom biću svojstvenu potrebu za komunikacijom, ona je još jednom testirala granice vlastite izdržljivosti.

Marina Abramović pripada generaciji umjetnika koji su postavili temelje umjetnosti performansa, od 1970-ih godina do danas, neštedimice idući do krajnjih granica – psihičkih i fizičkih.

Osnivanjem MAI – Marina Abramović Instituta u okolini Njujorka gdje danas živi, njena misija mijenjanja ljudske svijesti kroz saradnju obrazovanja, kulture, spiritualnosti, nauke i tehnologije – dobila je novu dimenziju.

Njen pristup umjetnosti bitno je odredio odnos sa roditeljima i odsustvo bliskosti i topline doma koje ga je karakterisalo. Osjećaj nepripadnosti – jednoj zemlji, jednom narodu, roditeljskom domu – usmjerio je na to da dom traži isključivo u vlastitom tijelu.

Tako je kroz umjetnost i fizičke presude koje je vršila nad tijelom kroz svojevrsne, pojedinačne rituale, pronašla i način da sruši zidove koji je dijele od sopstva.

Predstojeći performans ove sedamdesetdvogodišnje, neumorne umjetnice, neće biti ništa manje radikalan od onih o kojima ste čitali. Naime, planirano je da Kraljevska akademija umjetnosti 2020. godine, ugosti njen solo performans u okviru kojeg će se izložiti struji od milion volti. Ako performans uspije, Marina, kojoj će tada biti 73 godine, ugasiće svijeću udaljenu jedan metar jer bi električno polje trebalo da odbije plamen.

Godine su primijenile štošta u životu Marine Abramović, mnogo je faza doslovno ucrtalo trag na njenom tijelu, dok je život slavila blizinom smrti. No, netaknut i pred godinama nepokolebljiv je ostao nagon koji je razdire da svoj fizikum i psihu testira – javno.