Na predstojećim Novosadskim muzičkim svečanostima proslavljeni violinista Stefan Milenković će, zajedno sa Simfonijskim orkestrom Akademije umjetnosti, pod upravom Andreja Bursaća, izvesti čuveni Koncert za violinu i orkestar u D-duru, op. 35 Petra Iljiča Čajkovskog…
“To je možda koncert koji sam do sada i najviše svirao u karijeri i s kojim sam, kada sam išao na takmičenja, i osvajao prve nagrade. Kada izvodiš nešto što je strašno popularno, što svi znaju, i odgovornost je veća. Pri tome je riječ o veoma specifičnom djelu koje je, s jedne strane, ultra romantično, a sa druge, kako je jednom prilikom prokomentarisao Jehudi Menjuhin, ‘na Čajkovskog treba gledati i kao na ruskog Betovena’. Drugim riječima, uz svu energičnost, koju taj koncert nosi, u njemu se krije i elegancija, prefinjenost, na momente i suzdržanost. Zapravo, čini mi se da kod ovog koncerta upravo to što u sebi sadrži širok spekrat energija i mogućnosti ostavlja najjači utisak“, kaže Milenković.
Nesporno je da taj koncert predstavlja bezvremenu vrijednost. Ipak, zbog činjenice da je odsviran milionima puta, ponekad violinisti pred sebe postavljaju pitanje da li ga taj milion i prvi put treba odsvirati potpuno drugačije…
“Stvar je to i ličnosti, i ukusa… Većina nas koji sviramo klasiku trudimo se da kažemo nešto novo iako čitamo isti tekst. Čuo sam, recimo, izvođenja koje idu u čudne ekstreme. Ili violiniste koji su sebi u svakom trenutku davali punu slobodu. S druge strane, ima i mnogo navika u interpretaciji, koje se prenose ‘s koljena na koljeno’, neko je to tako prvi odsvirao, pa je postalo tradicija, iako kompozitor uopšte nije tako napisao. U svakom slučaju, mislim da sam ja negdje između. Taj je koncert veliki upravo zato što je i napisan kao velika muzika, ali činjenica je i da ja baš ne volim kada sam bilo čime sputan, tako da, generalno, nakon početne pripreme nekog djela, njegove analize, postavljanja baze, samom nastupu pristupam veoma spontano, i uvijek gledam na njega kao na šansu da improvizujem u skladu sa trenutnom inspiracijom, raspoloženjem“.
Tokom karijere koja traje bezmalo 35 godina, Stefan je, po vlastitom priznanju, odsvirao većinu violinskih koncerata i skoro sve važnije sonate. Puno je svog vremena posvetio i kamernoj muzici, izvodeći klavirska tria, kvartete, kvintete, razne gudačke formacije… Na repertoaru je, kako sam kaže, imao i komade autora za koje prije toga nikada nije čuo, ali i nepoznata djela poznatih kompozitora…
“Dobra vijest i za umjetnike i za slušaoce je što se neprestano stvara nova muzike. E, sad, naravno da nije lako stvarati nešto novo, a da je to istovremeno i originalno i atraktivno, da je dobro… Ali ja volim da stalno učim nešto novo i da to novo sviram napamet, jer sam uvjeren u to da je takav pristup neophodan kako bi se održala svježina, kao jedna vrsta kondicije. Dakle, generalno imam interes da širim program savremenim kompozicijama, a ima i djela iz klasičnog repertoara koja još nisam svirao, pri tome pogotovo mislim na kamernu muziku. Po meni, umjetnik ne bi trebalo da stane u smislu učenja novih djela, bez obzira na to koliko se ustalio u nekom repertoaru. Čak sam uvjeren u to da, kada bih dostigao trenutak da sviram stalno iste kompozicije, odnosno da me više ništa ne vuče da naučim nešto novo – da bih promijenio zanimanje“.
Nije ovo prvi put da Stefan priznaje kako bi „promijenio putanju“ ukoliko mu sviranje više ne bi predstavljalo zadovoljstvo…
“Generalno, za dugotrajnu karijeru neizmjerno su važni motivacija, inspiracija i kreativnost, pa makar oni stizali u kapljicama. Kada na svakom koncertu naučiš nešto novo o samom sebi, samim tim je svaki sljedeći nastup drugačiji. A kada osjetiš taj talas, te vibracije, dobiješ podstrek da ideš dalje. Međutim, zaista nemam moralni presing da budem violinista. Sve gledam, baš kao i svi mi, u kontekstu konačnosti života, odnosno šta hoću od tog vremena koje mi je još preostalo. No, činjenica je i to da muzika predstavlja zarazu koje se nije lako riješiti. Možda nikako. I da, koliko god ta ideja o promjeni profesije u pojedinim momentima zvučala interesantno za razmotriti, to zapravo i nije baš lako. Jer violina je u suštini svega što ja jesam, čak i onoga što naizgled nema mnogo ili nema nikakve veze sa muzikom“.
