Minić: Jedinica koju dam je jedinica meni

Redakciju je poslije sedam godina novinarstva zamijenio učionicom i više ne bi natrag. Nakon decenije provedene u učionici, tu je svoj na svome. Novinar, profesor crnogorskog jezika i književnosti, zaljubljenik u umjetnost, pogotovo književnost i film, građanski aktivista Podgoričanin Miroslav Minić u razgovoru za Pobjedu kaže da obrazovni sistem napreduje i pruža sve više mogućnosti mladom čovjeku, ali i nastavnicima i nada se da će doći dan kada će ocjenjivanje, makar u osnovnoj školi, biti prošlost.

Miroslav Minić jedan je od ovogodišnjih dobitnika nagrade iz Fonda za talente i kvalitet, koji je uspostavilo Ministarstvo prosvjete kao podršku najboljim đacima i nastavnicima. Smatra da je Fond značajna novina koja će dodatno motivisati i učenike i predavače.

“U vremenu u kojem živimo kod nas mnoge profesije nijesu više toliko poželjne, pa ni poziv učitelja, nastavnika, profesora. Kad uzmemo za primjer Finsku ili Estoniju, gdje je ovaj poziv jedan od najzanimljivijih i posao je koji mnogi ljudi žele da rade, čak i 10 puta više nego druge, tek onda vidimo koliko je ovdje ta profesija na marginama. Zato vjerujem da će Fond, kolikotoliko, uticati na promjenu svijesti. Ovo je prvi put da se učenici i profesori stimulišu. Vidimo djecu koja se muče, takmiče, uče, dobijaju peticu i na kraju Luču, upišu fakultete kao i sva druga djeca koja se možda i nijesu toliko trudila i mučila. Sada, kroz Fond, imamo mogućnost da napravimo razliku, da talentovani i kreativni đaci i profesori budu nagrađeni za svoj rad”, kaže Minić.

Zabluda je i predrasuda, koju je i sam imao, da je posao nastavnika lak. Ljudi misle, dodaje on, da je posao profesora da ode u školu, odradi dva-tri časa, a onda uživa u mjesec dana odmora zimi i tri mjeseca ljeti.

“To uopšte nije tako. Svi mnogo i naporno radimo u školi, imamo mnogo vannastavnih aktivnosti, ali to javnost ne zna”, ističe Minić.

Kada je odlučio da počne da radi u školi, svi prijatelji bili su iznenađeni.

“Govorili su: „Kako ćeš ti da uđeš u učionicu? Da li ćeš ti moći da budeš autoritet učenicima? Ti nijesi strog. Tebe će da snađu…“ Poslije samo nekoliko dana provedenih u učionici zaljubio sam se u ovaj posao”, priča Minić.

Minić se trudi da u svoju učionicu unese inovacije, da njegovi časovi budu drugačiji… I uspio je. Svjedočanstvo su brojni uspješni projekti za koje on i njegovi đaci dobijaju priznanja. Razbio je stereotip da je škola mjesto gdje učenik u učionici odsluša predavanje i odgovara za ocjenu. On je profesor koji nastavu drži i na otvorenom. Ponekad na livadi. Sjede i razgovaraju. Sa svojim đacima ide u pozorište, na koncerte, bioskop.

“Pomoglo mi je bavljenje novinarstvom. Bio sam urednik rubrike kultura i mnogi moji prijatelji su umjetnici. Kada sam radio u Trgovinskoj, učili smo dramu i pričao sam đacima o pozorištu. U jednom odjeljenju rekli su mi da nikada nijesu bili u pozorištu. Pozvao sam pozorište i tražio 30 karata, da im platim u 10 rata, ali oni su nam ih poklonili. Odlučio sam da gledaju predstavu „Ko se boji Virdžinije Vulf“. Želio sam da ih na najljepšti mogući način šokiram, da se zamisle… Nikada neću zaboraviti kada smo izašli, na stepeništu su mi postavili 1001 pitanje. U školi smo danima razgovarali o toj predstavi. Mnogi su nastavili da idu u pozorište… U danilovgradskoj gimnaziji imao sam sreću da direktorica bude Slavica Pavićević s kojom sam imao savršenu saradnju. Profesorica književnosti, umjetnica i bilo mi je lako da postavim temelje, da ideje sprovedem u djelo… I sadašnja direktorica Nataša Latković neko je ko je kreativan i bezrezervna je podrška meni i mojim đacima za sve što radimo… Nijesam od onih koji vole da daju jedinice. Kada je dam, smatram da je to jedinica meni”, objasnio je Minić.