Kultura

Miris Cetinja sedamdesetih

Po kazivanju autora Marka Špadijera, u kratkom predgovoru za ovu knjigu, građa za roman „Bibliotekar” nastajala je prije pola vijeka u obliku autorovih, možda ne suviše pretencioznih bilježaka, odnosno literarnih vježbi za mogući kasniji beletristički zalet. Život mu je krenuo drugim putevima, pa je nedovoljno uvjeren u vlastiti talenat, ostavio mladalačke bilješke da negdje čamuju, da bi, zahvaljujući sopstvenoj književnoj naobrazbi (završio je studij Opšte književnosti na univerzitetu u Beogradu) i bogato odnjegovanoj književnoj kulturi mnogo kasnije krenuo da početne, ne početničke bilješke, dorađuje i preslaže. Rezultat je iznenadio možda i samog autora, ako mu je vjerovati. „Bibliotekar” je roman bogatog personaža i višeslojne slike Cetinja krajem šezdesetih i početka sedamdesetih godina. Roman je i bez autorove hotimične namjere postajao puna slika crnogorske ukupne stvarnosti u vremenu mučnog crnogorskog osvješćivanja, poslije obilnog domaćeg iskustva sa brojnim mitovima i folklorom koji je pritiskao kao mora, tanku crnogorsku intelektualnu elitu i društvo u cjelini. Razumije se da je najveći dio crnogorske inteligencije ostajao poslije studija, najčešće u Beogradu, ali i drugim privlačnim mjestima, pretežno u Srbiji. „Bibliotekar” je roman o golgoti crnogorskih intelektualaca u zavičaju, u doba kad je sloboda često bivala i nesloboda, kad se Crna Gora tek pokušavala izvući iz obilja vlastitog lutanja i zabluda.

Buđenje

Poslije završenih studija, najčešće u Beogradu, pomenuta generacija je prepuna energije stizala u zavičaj u nadi da će Crnoj Gori, konačno, ubrzati bilo i krvotok. Ubrzo se ipak osjećala suvišnom, stisnuta u Cetinju koje odavno nije bilo ni središte, ni izvor crnogorske energije, gotovo zaboravljeno u obilnom istorijskom nasljeđu koje je sada više opterećivalo nego pokretalo. Život je tekao negdje drugo, prije svega u Beogradu, a tek djelimično u Titogradu. Razočarenja su ubrzo postojala vidljiva, život se kretao u krug koji nije pokazivao suvise optimističan izlaz iz ipak provincijske zabiti koja se nezasluženo bila uselila i u Cetinje.

Žrtva i neizvjesnost

Bježeći od monotonije i nedovoljnog učešća u ključnim zbivanjima u republici, a još manje u federaciji, cetinjski obrazovani mladići su se tješili od gradske javnosti dobro skrivanim ljubavima, nerijetko sanjali o bjekstvu koje je zahtijevalo žrtvu uz mnogo neizvjesnosti. Posebno imponuje Špadijerova pažljiva diferencijacija između mnoštva likova koji se u nastaloj stvarnosti brane poznatim cetinjskim cinizmom i humorom koji je malo koga štedio. Tako je čitava jedna generacija, uz dobro poznavanje vrijednosti crnogorske moralne i druge tradicije, osjećala na sebi dekadenciju i uzaludni i jalovi povratak u prošlost. Bilo je to vrijeme i opreznog crnogorskog buđenja iz okova prošlosti, ali i brutalnog sudara sa velikosrpskim nacionalizmom koji je „mlađeg brata” nastojao zadržati na što primitivnijoj razini. Sudar sa srpskom isključivošču, tradicionalnim potcjenjivanjem Crne Gore i njenih mogućnosti, posebno je oštro ispoljen oko izgradnje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu, a ništa manje kod zasnivanja prvih crnogorskih univerzitetskih jedinica koje su u Beogradu bile signal za opštu uzbunu.

Uzaludnost borbe za istinu o Crnoj Gori i Cetinju, glavni junak romana Petar Delja, alijas autor, osjeća na svakom koraku, uprkos vlastitog ukazivanja, kao i dijela drugih Špadijerovih protagonista, na više nego očigledne falsifikate u vezi sa crnogorskom istorijom i crnogorskom neveselom savremenom stvarnošću. Moć jednom stvorenog mita, odavno obilno povrijeđivanog od oficijelne srpske nauke, debelo potkrijepljene djelatnošću crnogorskih intelektualaca u Beogradu, činila je svoje. Crna Gora je držana u neprozirnom mraku, njena nauka sputavana i omalovažavana, čak u javnosti često predstavljana karikaturalno. Autoru Špadijeru treba posebno zahvaliti da je te, nimalo lake godine za Crnu Goru uspio u romanu da izrazi u svoj njihovoj dramatičnosti koja se, spolja gledano, nije ni tada, a ni danas, dovoljno uočavala. Bilo je to vrenje, posebno, što je i prirodno, ispoljeno i ispoljavano na Cetinju koje je, istina mučno, preuzimalo polako zubiju progresa u domovini. Nije nimalo slučajno da je autor romana „Bibliotekar” ispisao u njemu mnoge nadahnute stranice upravo o Cetinju, što je za njega našao obilje lucidnih metafora i ispjevao mu i himnu i nekrolog u isto vrijeme.

Prepoznavanje

Za poznavaoce tadašnjih intelektualnih trvenja u Crnoj Gori, kojima pripada i autor ovih redova, posebno je zadovoljstvo što se, uprkos Spadijerovih promjena prezimena, ili uobičajenih pseudonima za njegove protagoniste, većina likova prepoznaje, tačnije da se uočiti portret njihovih stvarnih individualnosti. Špadijer je pritom elegantno izbjegao mogućnost da ikoga od njih apriorno potcijeni i omalovaži, ili jasno naglasi koliko su u svojoj konzervativnosti iritirali i sputavali progres. Nije teško pogoditi da se pod psedonimom Novak Simović krije direktor Centralne biblioteke „Đurđe Crnojević”, vrijedni, entuzijastični naučni radnik i dugogodišnji direktor ove značajne ustanove Niko Simov Martinović. Defiluju u romanu „Bibliotekar” i brojne druge ličnosti iz javnog i polujavnog života, od uvijek plašljivih bivših informbirovaca, do beogradskih novinarki sumnjivog morala koje, ma što im kazali na Cetinju, pišu iz Beograda naručenu paskvilu o Cetinju i Crnoj Gori. Ima tu i slikara i književnika koji čeznu za nedostižnom afirmacijom u Beogradu, kao tobože jedinom mjestu za nečiju stvaralačku samopotvrdu u liku profesora, iza kojega se krije, takođe dobro poznata ličnost, pokazan je sav ujed bivših zelenaških porodica koje se nikad nijesu pomirile sa iščeznućem države Crne Gore devetstoosamnaeste. Zanimljivo je, primjera radi, da je ime republičkog sekretara za unutrašnje poslove Milutina Tanjevića, Špadijer prekrstio u Miluna Tijanića.

Da navedemo ovdje samo odlomak razgovora između dva penzionisana bivša visoka funkcionera pred tadašnju zamjenu rukovodeće garniture u Crnoj Gori: ,,Ovi štakori će i nama doći glave. Trebalo ih se otarasiti. Bojim se da je kasno za to. Stvorili smo sistem u kome se brzo razmnožavaju. Oglodaće sve ideale. U to možeš biti siguran”.

„Bibliotekar” je roman o intelektualcima, za intelektualce, što nikako ne znači da u njemu i obični čitalac neće naći dovoljno razloga za čitalačko uzbuđenje i moguću identifikaciju. U njemu se obilato osjeća miris i ukus Cetinja krajem šezdesetih i prvih godina sedamdesetih, ali, zašto ne reći, i svojevrsna intelektualna drama koja je tada bila još nedovoljno vidljiva u čitavoj Crnoj Gori.

Send this to a friend