Na sceni u Starom Baru u utorak veče u sklopu 32. „Barskog ljetopisa“ odigrana je predstava „Balava“. Publika je skoro do posljednjeg mjesta napunila amfiteatar među zidinama tvrđave i još jednom pokazala da Bar ima izuzetnu i vjernu pozorišnu publiku. U predstavi čiju režiju potpisuje Andrej Nosov uloge tumače dvije dive jugoslovenske pozorišne scene Mirjana Karanović i Jasna Đuričić, kao i dvije mlade nade srpskog glumišta Jovana Belović i Isidora Simijonović.
„Balava“ je drama koja prati četiri ženska lika: Balavu, njenu sestru Malu i njihove Mamu i Tetku, u periodu Balavinog sazrijevanja i odlaska od kuće. Kroz mučan odnos, njih četiri pokušavaju da se izbore jedna sa drugom, i same za sebe, uljuljkane u toksičnu svakodnevnicu porodice na koju su navikle, nesvjesne da su se stvari otele kontroli i da će njihov balon konačno pući. „Balava“ je komad koji preispituje iskonske porodične i međuljudske odnose i njihov uticaj i značaj na svakodnevni život, težinu društvenih normi koje konstruišu našu realnost, te kakve posljedice porodica ima po čovjeka.
Mirjana Karanović koja tumači lik Majke kaže da je proces rada na tom liku za nju bio zahtjevan, sve do trena kada je pronašla razumijevanja za takvu ženu.
„Bilo mi je grozno, čak u jednom trenutku sam mislila da odustanem, da ne mogu jer toliko je grozna ta Majka. Nisam uopšte znala kako i odakle da joj priđem. Onda sam počela da posmatram stvari iz njene vizure, zašto je ona postala tako tvrda, tako neosjetljiva, tako zajedljiva. Shvatila sam onda da sam vidjela zapravo puno takvih osoba, takvih majki koje kao da se trude da ubiju svaku nadu svojoj djeci; da ih uvijek pokopaju, da ih zaustave, da kažu da nema smisla i da nisu dovoljno dobri. I onda sam shvatila da su to duboko povrijeđene osobe, da su te osobe zapravo toliko oštećene da misle da čine dobro svojoj djeci tako što im režu krila, jer misle da će pasti kao i one i da će se tako strašno razočarati u život, u sve, i da je bolje da ih ona povrijedi nego neko drugi. Onda mi je sve postalo jasno i imala sam saosjećanje za takvu ženu iako je to strašno“, kazala je Karanovićeva i dodala da stariji uprkos svojim razočaranjima ne bi smjeli da ubijaju nadu mladim ljudima jer kada si mlad imaš pravo da misliš da svijet počinje od tebe i da će sve biti drugačije, jer to je ono što pokreće svijet.
Dunja Matić koja je napisala ovu dramu govori o svima nama, pišući o sebi, i kada to nije direktno ona, niti direktno mi. Njena poetika možda asocira na mnoge savremene pisce, ali najveća snaga njene literature je u jednostavnom, odlučnom, ciničnom, ali ranjivom poetskom jeziku.
