Oni koji su odlučili da između svoje smrti ili smrti svog djela izaberu ovo drugo oduvijek su, kao i umjetnici samoubice, privlačili pažnju.
Ostaje bez odgovora pitanje da li su vrijednija zapaljena djela od neizgovorenih riječi, spaljenih ceduljica iz kafane u kojoj sjede obični ljudi. Ili je u pitanju samo ljubav prema vječitom traganju i lovljenju smisla.
Kafkina djela spašena zahvaljujući prijatelju
Franc Kafka je svoja pojedina djela zapalio. O njima se zaista malo zna, ali se zahvaljujući njegovom najboljem prijatelju Maksu Brodu, o onima što ih je slična sudbina čekala, do danas čulo. Izdate i neizdate priče, romane, dnevnike, Kafka je ostavio svom najboljem prijatelju sa posvetom:
“Najdraži Max, moj posljednji zahtjev: Sve što ostavim za sobom… u obliku dnevnika, rukopisa, pisama (mojih i tuđih) skica i tako dalje, ima da bude spaljeno i nepročitano”.
Imalo je u Broda izgleda dovoljno razuma, pa je odlučio da ne posluša prijatelja, prekrši testament i doprinese svjetskoj književnosti, izdajući u periodu od 1925. do 1935. sve što mu je Franc ostavio. Bježeći od raspomamljenih čeljusti nacizma, Brod je sa sobom u Palestinu ponio kovčeg sa papirima koji nisu bili spremni za izdavače.
Kafkina posljednja ljubav, Dora Diamant, sačuvala je 20 notesa i 35 pisama koje je kasnije konfiskovao Gestapo. Biografi dio tih spisa i danas traže.
Ukoliko i želimo da zahvalimo nekome što su nas vijek kasnije sačekali Zamak, Amerika, kao i po mnogima, roman epohe – Proces, to bi svakako trebalo da bude Brod Maks.
Nedovršena labudova pjesma Vladimira Nabokova
Dok je 1977. u bolnici, već bolestan i nemoćan, Nabokov pokušavao da završi svoje djelo Laurin original, s druge strane opraštao se od djela, predvidjevši mu nezavršenu sudbinu.
Autor vanvremenske Lolite, kao što je i očekivao, nije uspio da privede kraju Laurin original, pa je sinu u legat ostavio samo želju da taj rukopis uništi. No, ipak, sin Vladimira Nabokova odlučio je da 30 godina nakon smrti oca ovaj rukopis objavi. Nakon višegodišnjeg promišljanja da li da ispuni posljednju očevu želju, ili da generacije koje dolaze oplemeni još jednim umjetničkim djelom, Dmitri se odlučio da ugodi živima.
Slikarska razočaranja Kloda Monea
Ekscentričnost je vrlo često prateći vagon lokomotive koju nazivamo umjetnost. Unutrašnji slom, nezadovoljstvo djelom, a donekle i sukob sa sopstvenim egom, dovodi katkad do onoga što se desilo velikom slikaru Klodu Moneu 1908. godine.
Naime, nakon što je godinama pripremao izložbu slika rađenih posebnom tehnikom, sa dosta vodenih površina u izrazu, Mone je posustao pred najezdom unutrašnjih sila. Kako je Jesenjin svojevremeno govorio da je za upoznavanje sebe potrebno razgovarati sa smrću samom, mnogi su se umjetnici odlučivali na potez da makar razgovaraju sa smrću djela.
Umjesto otvaranja izložbe, Mone je uzeo nož i četku i doslovce razbucao 15 svojih slika.
