Najstrašniji trenuci iz djetinjstva Danila Kiša

“Ja sam pisac bastard, dospio niotkud. Nisam jevrejski pisac kao majstor Singer. Jevreji su u mojim knjigama samo literarnost, oneobičavanje u značenju ruskih formalista. Pošto je svijet Jevreja iz Centralne Evrope jedan potonuli svijet, bivši svijet i kao takav smješten u prostor stvarno-nestvarnog. Dakle, u prostor literature. A nisam ni pisac-disident. Možda pisac Srednje Evrope, ako to išta znači. Da nije bilo mojeg porijekla, pitam se koje bih razloge imao da se bavim književnošću.”

Danilo Kiš rođen je u Subotici u februaru 1935. godine. Majka mu je bila Crnogorka iz ratničke porodice. Ostalo je u legendi da je jedna od njegovih baba po majci odsjekla glavu Turčinu nasilniku. Otac mu je bio Jevrejin. Jedan od predaka po ocu bio je rabin.

Iz pisama Kišovog oca naslućuje se da su njegovi preci dospjeli u Mađarsku kao trgovci guščjim perjem iz Alzasa, odakle su protjerani.

Već u ranom djetinjstvu Kiš će osjetiti sve užase Drugog svjetskog rata, a te traume obojiće čitav njegov život.

Iako je zakon nalagao da u mješovitim brakovima sin pripada očevoj vjeri, a ćerka majčinoj, Kiša su krstili po pravoslavnim obredima u Uspenjskoj crkvi kada mu je bilo pet godina.

“Sveštenik mi sipa vodu na tjeme, ja tražim pogledom svoju majku koja me je začas prepustila brizi krsnog kuma; miris tamjana, zapjevanje sveštenika, treperenje svijeća, lica svetaca na ikonama”, sjeća se Kiš.

Čitavu sudbinu velikog pisca odredio Drugi svjetski rat

“Postojali su izvjesni predznaci, a prije svega naše učestale promjene adrese. Seleći se iz jedne ulice u drugu, iz boljeg stana u sve gori, moj otac nije slijedio samo logiku svog finansijskog kraha, nego se, prije svega ponadao da će time uspjeti, sa malo sreće da prođe za autentičnog Arijevca.”

O danu kada je njegov otac prvi put odveden na strijeljanje Kiš svjedoči:

“Panorama zaleđenog Dunava… U ledu je, kao zasječena u staklenu masu, probijena velika rupa; preko rupe prebačena je daska trambuline. Naokolo vojnici; na brkovima im se nahvatala slana, iz nozdrva im izbija para. Iz pravca kabina pojavljuje se jedna mlada žena, gola; drži za ruku djevojčicu. I djevojčica je gola. Koža im je crvenomodra od hladnoće. Vojnici ih guraju na dasku od trambuline. Pucaju im u tjeme ili ih probadaju bajonetima. Žrtve padaju u tamnozelenu vodu Dunava. Jedan ih civil gura čakljom pod led…”

Toga dana Kišov otac je ostao živ zahvaljujući, kako piše Sanja Domazet, nekom čudu koje se sastojalo u tome što se rupa u otvoru bila začepila od leševa.

Međutim, smrt ga, ipak neće zaobići. Godine 1944. Njemci ga odvode u Aušvic, iz koga se nikada neće vratiti.

Još jedan dogaćaj obilježiće Danilovo djetinjstvo.

Danilo Kiš nikada nije nosio zvijezdu, iako su njemački zakoni nalagali da sin preuzme očevu vjeru.

Majka Danila Kiša bila je krojačica. Na svojoj singerici sašila je, od ostatka jorganskog čaršava, dvije Davidove zvijezde – jednu veću i jednu manju.

“Stajali smo pred njom, moj otac i ja, ukrućeni kao na probi odijela, a ona je sa čiodama među usnama, premještala zvijezde gore-dolje po reverima naših kaputa. Da li je moj otac smogao hrabrosti da u mom slučaju pređe preko naredbe vlasti ili je, zahvaljujući mom krštenju uspio da nađe rupu u zakonu, ne znam. Ta žuta zvijezda, nalik na maslačak, još dugo je stajala u fioci šivaće mašine među šarenim koncima, krpicama i dugmadima; no, osim tog dana na ‘generalnoj probi’, nikad je više nisam stavio”, prisjeća se Kiš.

U jednom od intervjua Kiš je pričao kako su se, u to vrijeme, kao djeca, on i njegova sestra Danica pravili da spavaju, a zapravo su slušali roditelje, koji su se tajno dogovarali i odlučili da mu ne stavljaju zvijezdu.

Poslije rata, Danilo Kiš završio je gimnaziju, a zatim i svjetsku književnost.

Za vrijeme studija prevodi sa mađarskog, ruskog i francuskog: Endrea Adijam Cvetajevu, Apolinera, Kenoa, Jasenjina, Bloka, Molijera…

Kiš piše o svojim opsesijama

“Opsjednut sam iskustvom iz djetinjstva, holokaustom, nestankom oca, uspomenama na rano djetinjstvo. Morao sam da se oslobodim te opsesije. Zato sam pisao. A kada se pedesetih-šezdesetih godina počelo govoriti o komunističkim logorima – gulazima – čije su postojanje francuski intelektualci negirali, tada sam postao opsjednut tom temom. Danima i noćima sam o tome diskutovao. Iz te opsesije nastala je “Grobnica za Borisa Davidoviča”. A sa godinama je počela da me opsijeda smrt u vidu erosa i tanatosa. Ta opsesija je, prije svega, prisutna u mojoj posljednjoj knjizi “Enciklopedija mrtvih”.

Kiš nikada nije do kraja bio prihvaćen u ovdašnjoj knjižnjvnosti iako je u svijetu sticao veliku slavu. Živio je na relaciji Beograd-Pariz.

Dok je pisao “Enciklopediju mrtvih” obolio je od raka pluća. Umro je u Parizu 15. oktobra 1989. godine.