Najveća ljubav u opkoljenom Sarajevu: Posljednji zagrljaj Boška i Admire

Piše
Jasmin Agić

Kada se nađete pred slikama Safeta Zeca, prvo pomislite da ste pred djelima grandiozne umjetnosti, jer je to slikarstvo koje čovjeka ostavlja bez daha. Jedan od razloga zašto likovna djela Safeta Zeca imaju takvu sugestivnu snagu jeste i činjenica da se kao umjetnik nikad nije ustručavao slikati cikluse nadahnute velikim pričama.

Majstor crteža i grafičkog oblikovanja, Zec je svoju sklonost figuralnosti uvijek nastojao uroniti u stvarno podneblje života i zato njegove slike uvijek “govore” neku priču. Izložbom “Zagrljaji”, postavljenom u Istorijskom muzeju Bosne i Hercegovine, Zec je potvrdio sklonost ka vizuelnom pripovijedanju, a monumentalnost njegovih radova likovni kritičari upoređuju s klasičnim slikarskim predstavama biblijskih prizora.

A cijela izložba posvećena je, i u jednom duhovnom smislu zasnovana, na tragediji epskih razmjera jer je u svojim radovima Zec nastojao predstaviti jedan specifičan i konkretan prizor. Njega je, kao čovjeka i umjetnika, zanimalo da u slikarskoj formi predstavi taj posljednji trenutak, prizor u kojem Admira grli svog mrtvog Boška, to dvoje mladih koji su u opkoljenom Sarajevu prkosili ideologijama podjela i zla. Sarajevski “Romeo i Julija”, najveća ljubavna priča opkoljenog Sarajeva, u Zecu su potakli emotivnu buru, iz koje je konačno oblikovan ciklus koji začetke ima u umjetnikovom djetinjstvu.

Tragedija Boška i Admire

“Ja sam izložbu, zapravo, njen nekakav kraj ili završni dio, na neki način utemeljio na misli i spoznaji o tragediji tih mladih ljudi, Boška i Admire, tako da je ona više posvećena njihovoj ljubavnoj priči i, dok sam izrađivao zadnji dio tog ciklusa, tog tijela, uistinu sam mislio na tu scenu. Tu je čitav jedan filmski kadriran prizor. Zamišljao sam tu scenu, trenutak kada ubijaju Boška i kada ga Admira grli. Ta opsesija je neprekidna. Ona, normalno, prodire duboko u moju povrijeđenost ili osudu ili uopšte pogled na taj besmisleni i užasni rat koji se odvijao za ništa, za šta? Hiljade mladih ljudi kao Boško i Admira ubijene su ili im je onemogućavano da žive, osim ako su uspjeli izaći iz opkoljenog Sarajeva. Taj rat je jedna potpuna ludost.”

Kad objašnjava zašto ga je sudbina Boška i Admire toliko pogodila, priznaje da je u silama koje su ubile to dvoje mladih vidio jednu vrstu “zla”, kako sam kaže, koje se nastojalo ispriječiti između ljudi, pokidati njihove intime i razoriti njihov sentimentalni doživljaj svijeta. Isticati etničke, vjerske ili bilo koje druge razlike među ljudima nešto je sasvim besmisleno.

“Dira me, naravno, ta sudbina jer ja sam mladić koji je studirao u Beogradu, tamo sreo moju suprugu, koja je, opet, imala dvije religije jer je njen otac bio katolik, a majka pravoslavka. Mi smo ušli u istorijski trenutak kada smo počeli da potpuno okrećemo kaput gdje su nam govorili ‘E, sada ćemo početi drugačije’ i ‘Ne može se zajedno živjeti’ i ‘Treba da se razdvojimo’. Zbog idiotske politike došli smo do preseljenja biblijskih razmjera. A sve iz želje da se ima veća država, veća Srbija, veća Hrvatska. Potpuna se drama odvijala u to vrijeme. To je budalaština i ja se pitam zašto su ubijeni to dvoje mladih i, pored njih, stotine drugih mladih.”

Iz današnje perspektive, koja je “izopačila” našu stvarnost, zapanjujuće je koliko je ljubav između Boška i Admire bila sasvim “normalna” i uobičajena. Ubistvo Boška i Admire bilo je napad na suštinu bosanskog bića, nedvosmislen je Zec.

“U ratu je susret Admire i Boška bio sasvim normalan i u tome jest najveća tuga kako će se doživjeti rastavljanje tog bosanskog bića, te supstance koja je vjekovima živjela, koja je bazirana na ljudskosti i ja ne znam šta danas znače sva ta imenovanja – da si ti Srbin ili pravoslavni ili musliman. Ti si jedna ljudska spodoba koja ima svoju profesiju i svoj zanat, svoje mjesto gdje živiš. Religija je jedna duhovna potreba ili popuna. Religije su mnoge, možeš izabrati, možeš imati svoju religiju, kao što ja imam svoju. Za mene je religija nešto lično. Ja se klanjam veličanstvenosti prirode, tom strahu koji imam od te užasne moći.”

Sjećanje na zbijeg u Rogatici

Ciklus “Zagrljaji” nastajao je i iz sjećanja na djetinjstvo, priča Zec, na tešku i strašnu sudbinu ljudi istočne Bosne koji su tokom Drugog svjetskog rata trpjeli nezamislive užase. U tim slikama predstavljeni su rastanci, strahovi, pozdravi ljudi koji su bježali od dželata, ljudi koji su napuštali svoju Foču, svoj Višegrad, svoju Žepu i, na kraju, svoju Rogaticu. Još i danas Zeca “proganja” jedan takav biblijski prizor u kojem vidi svoju majku kako u zbijegu nastoji pronaći spas od zla, a u naručju nosi bebu, njega, Safeta, nejakog i nesvjesnog tragedije koju proživljava.

“Duboko u meni ležao je Drugi svjetski rat koji se odvijao u Rogatici, Foči, Višegradu i to bježanje naroda – kuća je moja dva puta gorjela – sav taj biblijski usud i zbjegovi preko Romanije. Majka me htjela baciti, pričala je jednom. Bilo nas je sedmero, a ja sam bio taj sedmi i šta će sa mnom nejakim? Pucaju sa svih strana, a oni su pješice išli tražeći neku sigurnost. Vojske su se smjenjivale od četnika, ustaša, Italijana, Nijemaca, partizana. Moj otac je bio šuster, samo ga odmah kako koja vojska dođe regrutuju da šije cipele, dakle, kako koja vojska dođe. To je kraj koji je istorijski zapravo dijelio tu sudbinu prolaza i sudbinu vjerovanja da ovi trebaju bivstvovati i taj užas kojem je jedan dio naroda bio izložen. Mene su poslije, odrastajući na tim sarajevskim sijelima, oblikovale te priče. Jedan je prostor bio grijan i svi smo bili tu po cijelu večer i po cijelu noć moglo se samo pričati o tim teškim preživljavanjima. U mene je ulazilo sve to, upijao sam sve te priče o ratu. Već sam bio zaražen strahom od rata. Rat kao jedna užasna, pogubna civilizacijska pošast.”

Poredeći vrijeme nakon Drugog svjetskog rata i ono nakon rata u Bosni i Hercegovini, kaže da se bivša država spremno obračunavala s nosiocima mržnje. Danas, rezignirano, zaključuje, stanje nije takvo.

“Pojava Tita i tog jednog novog doba u kojem su se nastojali potrati ti nacionalizmi i te mržnje koje su ničim motivisane, tim besmislenim razlikama o tome ko si ti, a ko sam ja… Rasli smo i školovali se u jednom predivnom ambijentu, gdje nije bilo tog nacionalizma. Država je kažnjavala i sankcionisala one koji su širili tu vrstu mržnje. I onda je stasalo vrijeme u kojem će bratstvo i jedinstvo stasati kao jedna kategorija normalna za ovaj prostor i da ćemo u tom bratstvu i jedinstvu realizirati i napraviti čudnu jednu zemlju. Govoreći iz lične perspektive, ja ću se srećno odškolovati i imati srećno djetinjstvo, siromašno, ali lišeno svih tih mržnji.

Ja sam očekivao da će tako biti i iza ovog rata, ali to se nije desilo. U Mostaru sam jednom prilikom pravio apel i podvukao sam da, nažalost, nije došlo do poraza fašističkih snaga nego su svi ostali i nije došlo do nove želje za životom i novim dobom, koje će donijeti divne stvari ovoga našeg života. A vidite koliko se mučimo danas.”

Al Jazeera