Kultura

Najveći civilizacijski gubitak: Kako je uništena Aleksandrijska biblioteka

Aleksandrijska biblioteka je bila najveća biblioteka antičkog svijeta. Nalazila se u Aleksandriji, na obali Sredozemnog mora, u današnjem Egiptu.

Aleksandar Veliki prvi je naredio izgradnju velike biblioteke, ali nije doživio da je vidi, kao ni grad koji je po njemu dobio ime. Ubrzo je Aleksandrija postala najveći grad zapadnog svijeta, grad papirusa i centar trgovine knjigama.

Biblioteka je osnovana je početkom III vijeka prije nove ere od strane kraljeva iz dinastije Ptolemeja. Duhovni pokretač i prvi organizator bio je Grk Demetrije iz Falerona. Tokom njenog postojanja upravnici biblioteke bili su veoma učeni ljudi i književnici, kao priređivači klasičnih epova: Zenodot iz Efesa, pjesnik i gramatičar Likofron iz Halkisa i kritičar i filolog Aristarh sa Samotrake.
Gradnju Biblioteke i Muzeja počeo je Ptolemej I Soter, oko 290-283. p. n. e., a nastavio Ptolemej II Filadelf – Soter. Izgrađena je u aristokratskom dijelu grada Brukejon, kraljevskoj četvrti, u stilu Aristotelove Akademije.

Broj knjiga i/ili papirusa u Biblioteci se u izvorima navodi različito. Dok jedni ukazuju da ih je bilo 700.000 primjeraka, drugi tvrde da ih je bilo 500.000 ili 600.000, a Karl Sejgan čak navodi da ih je bilo milion.

Biblioteka je čuvala radove najvećih mislilaca antičkog vremena. Na opštu civilizacijsku žalost, gotovo sva ta djela uništena su u velikim požarima.
Neka od najzanimljivijih svjedočanstava njenog uništenja dobili smo od rimskih autora, prema kojima je biblioteka prvi put zapravo slučajno uništena od strane Gaja Julija Cezara tokom opsade Aleksandrije 48. godine pne.

“Kada je neprijatelj pokušao da presječe njegovu (Cezarovu) flotu, morao je da se odbrani uz pomoć vatre, koja se sa proširila sa dokova i uništila veliku biblioteku”, pisao je čuveni Plutarh u životopisu Julija Cezara.

Drugo uništavanje biblioteke izveli su hrišćani, ubrzo nakon što je 387. godine hrišćanstvo postalo državna religija Rimskog carstva. Car Teodosije I 391. godine naredio je unuštavanje svih paganskih hramova. Tada hrišćani, na čelu sa aleksandrijskim patrijarhom Teofilom, spaljuju Aleksandrijsku biblioteku.

Treće i posljednje veliko uništavanje biblioteke odigralo se kada je muslimanska armija osvojila Aleksandriju 642. godine nakon što je porazila vizantijsku vojsku u bici kod Heliopolisa. Komandant muslimanske vojske je upitao kalifa Umara šta da rade sa bibliotekom, odnosno sa knjigama. On je dao čuveni odgovor: „One ili su u suprotnosti sa Kuranom, što znači da su jeres, ili se slažu sa njim, što znači da su suvišne.”

Iako su sva tri uništavanja dokumentovana u istorijskim izvorima, naučnici nisu sasvim sigurni u njihovu vjerodostojnost, prije svega zbog moguće pristrasnosti drevnih pisaca, a zatim i zbog manjka arheoloških nalaza koji potvrđuju razmjere biblioteke ili uzrok njenog nestanka.

Sve dok svi stanovnici ne napuste Aleksandriju i arheološka iskopavanja u gradu budu dozvoljena, vjerovatno nećemo saznati pravu istinu o bespovratnom gubitku znanja starog svijeta.

Send this to a friend