Niko nikog nije volio kao Ivo Andrić Milicu

O Ivu Andriću mnogo toga znamo. Bio je nepopravljivi melanholik, tajanstven, elegantan, distanciran. Iako tako, volio je mnogo.

U stilu melanholika kakav je bio – strpljivo, ali snažno. Tu ženu, tu ljubav, čekao je pola svog života. Ko je ta žena? Ko je ta ljubav? Ko je žena koje nema? Ko je Milica Babić?

Milica Babić je rođena 2. septembra 1909. godine u Bosanskom Šamcu. Bila je ćerka imućnog trgovca Stevana i Borke. Još kao mala pokazivala je umjetničke sklonosti, pa ju je otac poslao u Beč na školovanje. Tamo se usavršavala u Školi primijenjenih umjetnosti, da bi se kasnije specijalizovala za pozorišni i modni kostim. 1931. godine Milica dolazi u Beograd i postaje slikarka kostima, odnosno kostimografkinja u Narodnom pozorištu.

U to vrijeme se i udala za Nenada Jovanovića, uglednog novinara i prevodioca i sa njim se 1939. godine preselila u Berlin, gdje je i upoznala Iva. Nenad je u Berlinu postavljen za atašea za štampu. S obzirom na to da Milica nije mogla da bude samo supruga atašea, u Berlinu je radila kao modni dopisnik Politike.

Drugi svjetski rat bio je mučan kako za Nenada, koji je dobar dio rata proveo u logoru Dahau, tako i za nju. Ipak, kada je zemlja bila oslobođena, pozorišni život u Beogradu je procvjetao i tako je Milica mogla da nastupi sa svojim talentom. U sveopštoj nemaštini pravila je kostime samo od želje, mašte i kreativnosti.

Andrić je bio prijatelj ovog para i sve do Nenadove smrti čeznuo je za Milicom, koja je bila njegova inspiracija i ljubav. U pismima koja je slao ovom paru, Andrić se potpisivao kao Mandarin, jer mu je taj nadimak upravo ona dala.

Nakon gotovo 20 godina druženja i poznanstva, 1957. godine, Nenad je preminuo. Pisac više nije znao kako da krije svoju ljubav prema Milici, pa su se samo godinu dana kasnije Ivo i Milica vjenčali. Tada je otkrio da je Milica zapravo “Jelena, žena koje nema”. Ona nije plod mašte, već je plod njegove višedecenijske čežnje za Milicom.

Milica je uz njega bila u jednom od najvažnijih trenutaka u njegovom životu, na svečanosti povodom dodjele Nobelove nagrade za književnost, 1961. godine. Njihova veza je, nažalost, trajala mnogo kraće od čežnje i čekanja. Milica je 1968. godine preminula. Tada je napisao:

“Sada vidim, naša je sudbina da sagorimo. Uvijek sam tako osjećao svijet i sebe u njemu, iako nisam uvijek imao snage ni mogućnosti da toj istini pogledam u oči i da je mirno prihvatim. Sad, kad je sve dobro moje u jednom trenu izgorjelo, vidim jasno: sve što se na zemlji rađa i pod suncem živi ide tim putem. I tome ne treba tražiti razloga, smisla ni objašnjenja.”

Nakon njenog tragičnog odlaska, on se sasvim povukao u sebe, izbjegavao je društvo i događaje, a zdravlje ga je sve više popuštalo. Preminuo je 7 godina kasnije, 1975. godine, a njegova urna je položena u Aleji zaslužnih građana, pored groba njegove jedine ljubavi.

Iza njega su ostala svevremena djela koja imaju univerzalnu vrijednost i njegova ljubav sa Milicom Babić o kojoj se i danas piše i priča.