Nikšićani koji su ostavili trag

Nikšićki duh gradile su njihove energije a svaki od njih bio je važan i generaciji i vremenu u kome je živio. Bez ideala koje su poštovali, umjetnosti i hrabrosti koje su na svoje načine u sebi nosili i svi koji živimo danas odrasli bi uz neke druge vrijednosti.

#BudiSugrađaninChallange nastao je u čast ljudima i uspomenama kojih smo se htjeli prisjetiti i na koje smo htjeli podsjetiti. Jer vjerujemo da duh i život u našem gradu ne čine datumi i spomenici, već ljudi, koji su vrijednost i smisao.

U #BudiSugrađaninChallange izdvojilo se pet između više od 50 Nikšićana koji su što zbog svog djela, svog rezultata ili umjetnosti prepoznati kao oni koji su ostavili trag.

Ljubo Čupić

Njegova je fotografija sa strelišta obišla cijeli svijet i ne postoji priča koja vjerodostojnije govori o smrti radi života od njegove.

Zarobljen je u borbi protiv četnika na Kablenoj glavici, mučen zvjerski prije nego što je strijeljan ispod Trebjese kod Nikšića, tog toplog maja 1942. godine. Veliki komandant prkosnog osmijeha koji je ismijavao i četnike i nacionaliste smatrajući ih običnim slugama okupatora. Narodni heroj pred kojim su i dželati oborili oči dok je suočavajući se sa smrću klicao o velikim danima slobode koji će doći. Kaže legenda da su ga se okupatori i izdajice čak i mrtvog plašili. Za narodnog heroja proglašen je jula 1953. godine ukazom predsjednika Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Josipa Broza Tita.

Zavičajni muzej u gradu pod Trebjesom i bista na nikšićkom trgu čuvaju priču o čovjeku koji je porazio smrt. Priču o narodnom heroju Jugoslavije i njegovom pobjedonosnom osmjehu.

Živko Nikolić

Filmski i televizijski reditelj čiji su filmovi obilježili ne samo crnogorsku i jugoslovensku već i evropsku kinematografiju. Poznavao je Crnu Goru i njene prostore više nego li sebe samog. Crnogorske običaje, tradiciju, njene ljude. Često je govorio da van Crne Gore i onog što iz nje u sebi nosi ne bi mogao da orjentiše svoje stvaralaštvo. Rođen je u Ozrenićima kod Nikšića, 29. novembra, 1941. godine a Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju završio u Beogradu. Cijelog života bavio se režijom a njegovi filmovi surovo i beskompromisno govore o crnogorskom čovjeku, o drami pojedinačnog ljudskog života, o mentalitetu koji je sazrijevao kroz tada prilično ruralnu crnogorsku tradiciju. Njegovi junaci bili su obični ljudi jer samo obični imaju neposredne sudbine, ako veliki uopšte i postoje.

Pamtićemo Jovanu Lukinu, Ljepotu poroka, Virdžinu. I sve ostale koje smo pogledali.

Vito Nikolić

„Rođen sam u Mostaru. Majka mi je iz Bukovice, od Jegdića. Moji Nikolići su iz Ozrinića. Ja sam kompletan Nikšićanin.“

Pjesnik i novinar, jedan od poslednjih boema Nikšića. Živio je u siromaštvu, u kafanama, veliki dio života dom mu je bio i Brezovik. U brezovačkoj bolnici za plućne bolesti nastali su i neki od najljepših stihova.

U kafanama je priređivao književne večeri, govorio svoju poeziju, živio svoju umjetnost. Zadnjih godina, pred smrt, zgrožen i poražen ratnom i poratnom stvarnošću nije učestvovao niti posjećivao književne manifestacije. Rijetko je izlazio iz kuće, prezirao vlast, bio i ostao jedan od najvećih boema na našim prostorima. Slobodan duh i kritičar vremena u kome je živio. Njegova se riječ nije dala sputati. U svojoj suštini bio je samo umjetnik.

Miladin Šobić

Đon, Umjesto gluposti, Cipele nove, Svetozara Markovića 39, obilježile su jednu generaciju. Sa samo dva albuma Miladin Šobić ostavio je veliki trag na kantautorskoj sceni. Njegova ljubavna lirika je rijetka i jedinstvena. Nakon porodične tragedije povukao se sa scene ali je ostala harizma, harizma koja i danas čuva Šobićeve pjesme koje nikada nisu težile da budu popularne pa su zbog toga za sve one koji su cijenili njegovu muziku i dan danas kultne.

Osim u Nikšiću i Dubrovniku jedan dio života proveo je u Sarajevu. Bio je sarajevska zvijezda.

„Onoga dana kada je Miladin Šobić zauvijek otišao iz našeg grada, ugašena je iluzija da bi čovjek sam s gitarom imao gradu i svijetu nešto reći i da bi to moglo biti važno..“, pisao je o njemu Jergović.

Zasigurno, jedan od najvećih kantautora na prostorima bivše Jugoslavije.

Dragan Radulović

Generacije djece pamtiće Dragana Radulovića kao pjesnika svog odrastanja. Jedan je od najznačajnijih dječijih pjesnika koji je uređivao i emisije za najmlađe, organizovao muzičke i književne festivale. Njegova dokumentarna emisija „Mali veliki“, nagrađivana je i u zemlji i u inostranstvu.

Strmoglavi“, „Nijesmo odavde“, „Okrpljene cipelice“, „Planeta djeteta“, „Nemoj ovo nikom reći“, „Šta ćemo s nama“, „Krilati dječaci“, „Leptir na asfaltu“, „Hoću kući“, „E baš neću“, „Dječak sa zelenim krilima“, samo su neke od objavljenih knjiga pjesnika koji je zbog svoje posvećenosti i harizme, zbog svoje doslednosti u radu sa djecom i jer je oblikovao mnoga djetinjsta ostao upamćen kao vječiti dječak.

Dobitnik je Zmajeve nagrade za izuzetan stvaralački doprinos savremenom izrazu u književnosti za djecu, Trinaestojulske nagrada za najveće domete u oblasti kulture i umjetnosti, Nagrade oslobodjenja Nikšića za vanredno zalaganje i postignute rezultate u oblasti književnog stvaralaštva, Ratkovićeve nagrade, Nagrade oslobođenja Titograda za najbolje ostvarenje iz oblasti umjetnosti.

Nagrada UNICEF-a dodijeljena mu je 1996. godine.