Od nevoljenog djeteta do svjetske slave: Memoari Marine Abramović

Za sve koji poznaju i prate lik i djelo Marine Abramović njeni memoari vjerovatno neće otkriti nikakve spektakularne detalje, ali će dati uvid u unutrašnji svijet ove izuzetne žene, piše “Blic”.

“Prolazim kroz zidove” (Walk Through Walls), autobiografiju koju je napisala sa Džejmsom Kaplanom i posvetila je svojim “prijateljima i neprijateljima”, nedavno je objavio “Samizdat B92” u prevodu Ivana Radosavljevića. Vrlo brzo postaje jasno da je knjiga pisana za zapadno tržište (što se naročito osjeća u dijelu gdje opisuje život u Titotvoj Jugoslaviji i ratne sukobe devedesetih), što je i razumljivo, jer umjetnica posljednjih četrdeset godina živi i radi van Srbije.

Od tmurnog života jednog nevoljenog djeteta nad kojim je sprovođena spartanska disciplina uz neizostavne batine (sve dok nije napustila porodični dom u poznim dvadesetim), u porodici u kojoj su se roditelji stalno svađali i tukli, potom i razveli, preko sukoba sa konzervativnom majkom zbog buntovne umjetnosti, do sticanja svjetske slave i priznanja najuglednijih institucija i predstavnika savremene umjetničke scene, Marinina biografija je, jednom riječju, nevjerovatna.

Ona nam objašnjava zašto je od likovnog postala umjetnik performansa, kako joj je vremenom sam proces postao važniji od rezultata, a čin izvođenja značio više nego predmet, te da uopšte nije marila za devizu da umjetnost mora da bude lijepa. Postepeno je taj čin performansa dovodila do nečega u čemu učestvuju i publika i umjetnik zajedno (jer performans ima transfomativnu moć kao nijedna druga umjetnost, tvrdi Abramovićeva), da bi posljednjih godina ona vodila sve epizodniju ulogu, a publici davala glavno mjesto.

Ma šta mislili o tome što Marina radi, ona je žena koja ne može da ne izazove divljenje ili makar poštovanje, ako ni zbog čega drugog, onda zbog smjelosti da pred publikom razgoliti i sebe i svoju dušu i iznese sve strahove, komplekse, neprijatnosti i liče tragedije, nadajući se da će ih se kroz taj proces osloboditi, a možda usput pomoći i nekome iz gledališta da učini isto. Ne možemo da ostanemo ravnodušni pred ženom koja je pomjerala granice bola, učeći usput da one zaista postoje i da je onaj trenutak kada mislite da je bol toliko intenzivan da ćete se onesvijestiti upravo i jedino kada bol nestaje. Bol je, uči nas ona, poput nekih svjetih vrata koja vode ka drugačijem stanju svijesti, na drugu stranu, u jednu drugačiju dimenziju.

Dakle, šta god da mislimo o Marini, ova knjiga je priča o jednoj ženi koja je uspjela da kroz umjetnost prevaziđe svoje traume i u pojedinim trenucima zaista prođe kroz zidove. Žrtva koju donosi ta vrsta oslobođenosti i prosvjetljenja nije mala, ona zahtijeva od čovjeka odlučnost i istrajnost, često i samoću, stoga prije nego što sljedeći put prokomentarišemo kako njeni performansi nisu umjetnost i kako je ona ovakva ili onakva, zapitajmo se koliko smo sami spremni da se suočimo sa samim sobom, makar i u intimi svoja četiri zida.

I na kraju, ostaje vrlo gorak utisak da je poslednjih skoro pola vijeka, kao jedna od najtraženijih i najuglednijih umjetnica performansa, Marina nastupala po pozivu na cijeloj planeti, od Amerike do Japana i Australije, ali da je svoje prve i posljednje performanse održala u domovini u prvoj polovini sedamdesetih. Srbija treba da se zamisli.