Ana Karenjina, Tatjana Onjegin, madam Bovari su primjeri jakih, lijepih i fatalnih žena svjetske književnosti. Mnoga ova djela su ekranizovana, ali moramo priznati da film nikada nije mogao da dočara prave njihove osobine koje su predstavljene u knjigama.
Zato, sajt Kultiviši donosi svojstva izmišljenih fatalnih zavodnica koja su kadre da proizvedu nevjerovatnu opčinjenost jačeg pola.
Ana Karenjina – “Ana Karenjina” Lav Tolstoj
Da je ona jako lijepa i najljepša u visokom društvu Petrograda i Moskve ondašnjeg doba priznaju ne samo muškarci nego i žene iz njene okoline. Blista na petrogradskom balu u crnoj haljini i svi joj se dive. Ima zanosnu liniju glave, vrata i ramena. Ono što je najkarakterističnije u pojavi Ane Karenjine daje se u Tolstojevom opisu Ane koji se, potom, na više mjesta u romanu lajtmotivski varira:
“U tom kratkom pogledu Vronski zapazi uzdržanu živahnost koja je igrala na njenom licu i prelijetala između sjajnih očiju i jedva primjetnog osmejka koji je treperio na njenim rumenim usnama. Kao da je suvišak nečega toliko ispunjavao njeno biće, da je i mimi njenu volju izbijao čas u sjajnom pogledu čas u osmejku. Ona namjerno ugasi svjetlost u očima, ali se ova i protiv njene volje sijala u osmejku koji se jedva opažao”.
Dakle, riječ je o unutrašnjoj i spoljašnjoj živahnosti i o suvišku osjećajnosti i radosti Tolstojeve heroine.
Klavdija Šoša – “Čarobni brijeg” Tomas Man
Egzotična pojava gospođe Šoša, njen mačji hod, kose istočnjačke oči, predivne ruke, zajedno sa manirima kao što su lupanje vratima, pravljenje kuglica od hljeba, povijeno držanje kičme i grickanje noktiju fasciniraju mladog Hansa Kastorpa. Madam Šoša skreće njegovu pažnju upravo onim što ga na početku iritira i što dama pristojnog držanja s početka 20. vijeka sebi ne bi smjela da dozvoli: treskanjem vratima trpezarije u sanatorijumu. I ostale manire, životne poglede i privlačnost koju Šoša ima za Hansa Kastorpa objasniće Tomas Man njenom nemarnošću i slobodom koju joj daje bolest, kako ona sama objašnjava svoje nekonvencionalno ponašanje i svoj pogled na svijet. Ova lijepa Ruskinja ima i vaspitnu ulogu, jedna je od Kastorpovih učitelja, njenom pomoći on postaje svjestan romantičnog dijela svoje prirode.
Bobočka – “Povratak Filipa Latinovića” Miroslav Krleža
Plemkinja i nimfomanka, akvamarin plavih očiju, nježne građe i tananih zglobova. To bi možda moglo biti i drugačije a da ne promijeni suštinu, jer postoji sjajan opis onoga kako Filip Latinović nju vidi, a što je ključno u njegovom doživljaju Bobe: ova žena u crnini, na primjer, sa svojom prosijedom kosom i akvamarinskim očima, nije lutka! Ona je sigurno jedan živ i krvav čovjek. Ona puši kao čojvek i njene su kretnje ljudske. Ona je upropastila nekoliko banaka. Govore za nju da je nimfomanka i da je jednoga čovjeka strpala u zatvor. Ako neko nije lutka u izlogu, onda o njoj druge lutke iz izloga nikada nemaju dobro mišljenje. Smjelost da se živi punim plućima, divlje i neobuzdano je ono što Bobu izdvaja iz njene sredine i daje joj kobnu i smrtonosnu privlačnost.
Tatjana – “Evgenije Onjegin” Aleksandar Puškin
Uzvišena romantična junakinja: usamljena, iskrena, nenametljiva, sjetna, vjerna i ponosna. Ona ima smjelosti da se prva izjasni i pameti da kasnije odbije.
Ema Bovari – “Gospođa Bovari” Gistav Flober
Lijepa i obrazovana mlada žena, iskvarena čitanjem romantičnih i sentimentalnih romana, nezadovoljna svojom sivom bračnom i provincijalnom svakodnevicom. Vrlo je hladna prema mužu koji je obožava i hladna prema svojoj ćerci. Žudeći za romantičnim avanturama nalik na one o kojima je čitala, upušta se u preljubničke veze sa muškarcima, međutim obje njene vanbračne veze završavaju se krahom, ostavljajući joj blato preljube. Na kraju izvršava samoubistvo doživjevši finansijski i emotivni kolaps.
Ema Bovari definitivno nije uzoran lik i nije tako ni zamišljena. Ali čak i prema kriterijumima moralne selekcije više zaslužuje da bude predmet umjetničke obrade od njenog licemjernog okruženja. Naime, stiče se utisak da su Emini ljubavnici, kao i ostali likovi u romanu, daleko dostojniji prezira od nje i da je takav okvir priče Flober namjerno gradi, stavljajući čitaoce u poziciju da u sebi procjenjuju fiktivne ljude francuske provincije: u redu, ona je loša, rđava žena, zavedena lažnim maštanjima, ali kakvi su drugi?
Hasanaginica
Ovdje uopšte nemamo tjelesni opis Hasanaginice, tako da je bitno isključivo ono što je u njenom liku moralno, a i sama pjesma je u cjelini puna tragičnih tonova. Od prvog strašnog gesta, protjerivanja Hasanaginice, pokreće se linija gnijevnih, nerazboritih i osvetničkih postupaka na obje strane koja ishoduje njenom smrću. Pošto je muž nepravedno otjerao, Hasanaginičina porodica je, uprkos njenoj volji, brže-bolje preudaje kako bi dokazali da je ona dobra majka, dobra i u svakom pogledu poželjna žena i osvetili se Hasanagi koji je posredno i njen rod uvrijedio. U bolnoj sceni darivanja njihove djece, gnijevni Hasanaga je dodatno surovo povrjeđuje i vrijeđa. Njena je smrt krajnji ishod besmislene borbe povrijeđenih sujeta i časti, sa nizom nadgornjavanja u stilu „čija će biti posljednja”. Posljednje je njeno odbijanje da živi takvim životom, odvojena od onih koje voli i strašan i bespogovoran dokaz da nije kamenog srca.
