Crnogorski umjetnik Aleksandar Vukotić predstavio se nedavno na internacionalnoj smotri umjetnosti ,,Spectrum Miami“. Njegove tri slike, dio novijeg opusa, bile su izložene u sektoru u kojem se predstavljaju „umjetnici u usponu“. Utisci iz Majamija su, kako umjetnik komentariše za Pobjedu, odlični, a brojni posjetioci su mu znatiželjno prilazili želeći da im približi svoju likovnu estetiku.
U razgovoru za Pobjedu, Vukotić se osvrnuo na učešće na izložbi, radove, saradnju koju je ostvario.
Možete li nam reći nešto više o djelima kojima ste se predstavili u Majamiju?
“Izložba „Spectrum Miami“ održavala se u okviru „Miami Art Weeka“, a istovremeno je organizovano još nekoliko sličnih izložbi. Najznačajnija je svakako „Art Basel“ koja se održava u Bazelu, Majamiju i Hong Kongu, a nakon te izložbe najbolje se kotiraju „Miami Art“ i „Spectrum Miami“ na kojoj sam učestvovao i kojoj sam prisustvovao. Na izložbi sam se predstavio sa tri slike koje su dio novijeg opusa slika koje do sada nijesam izlagao. Radi se o nešto više od dvadeset slika nastalih u protekle dvije godine. Rekao bih da predstavljaju logičan slijed u slikarstvu koje njegujem još od studentskih dana i predstavljaju značajan napredak u mojim umjetničkim naporima. Kroz njih se može posmatrati i moje sazrijevanje, ali i prepoznati kontinuirani rad”.
Budući da ste prisustvovali otvaranju izložbe, kakvi su Vaši utisci? Kakve su bile reakcije publike?
“Bio sam na otvaranju kao i pet dana nakon toga, tokom trajanja izložbe. Utisci su zaista odlični. Učestvovalo je više od 1.200 izlagača iz cijeloga svijeta i najveća satisfakcija za mene je činjenica da niko ne radi ništa slično. Moje slike su bile potpuno različite, počev od tehnike i načina prezentacije, pa do tematike i pristupa slikarstvu. Koliko je to bilo prednost, toliko mi je bilo teže da se nametnem i približim publici upravo zbog činjenice da je to slikarstvo novo i, rekao bih, neočekivano za njihovu publiku. I pored toga, poslije početne distance, publika je počela da mi prilazi i da se sve više interesuje za predstavljene radove. Nakon nekoliko dana počeo sam da dobijam i ozbiljne komplimente u smislu da su to najoriginalnije slike na izložbi, a neki su rekli i najbolje. Desetine ljudi mi je prišlo s takvim reakcijama. Razgovarao sam sa velikim brojem posjetilaca jer su svi željeli da čuju informacije direktno od autora, da upoznaju autora, i da, na neki način, dobiju objašnjenje o tome što je prikazano na slikama. Ja nijesam objašnjavao slike pojedinačno, ali sam pokušao da im približim to što radim i dam im putokaz za razumijevanje i doživljavanje”.
Uoči odlaska u Majami kazali ste da su Vam očekivanja velika, te da se nadate da ćete se trajno povezati sa svjetskim umjetničkim tržištem?
“Kao najveći uspjeh i kao nešto što bi u budućnosti moglo da me trajno poveže s tim umjetničkim tržištem, istakao bih jedan veoma značajan kontakt. Naime, Art publisher“ iz Los Anđelesa mi je ponudio saradnju. Razgovarali smo o mogućnosti organizovanja moje samostalne izložbe u Los Anđelesu krajem ove godine kao i o „Art publishingu“. To je, čini mi se, novi trend u Americi i sve se više galerista okreće tom vidu poslovanja. Suština je da „Art publisher“ organizuje samostalnu izložbu umjetniku, otkupi prava za reprodukciju slika, umjetniku daje procenat od svake prodate reprodukcije, a originalno djelo umjetnik sam prodaje na izložbi i sav prihod od prodaje originala ide autoru. Ugovorom se odredi tiraž reprodukcija i svaka reprodukcija mora biti svojeručno potpisana od umjetnika. Što se više reprodukcija proda, imate veći upliv kod publike i po zakonitostima tržišta raste cijena originala. Reprodukcije se prodaju po znatno nižoj cijeni od originala, što njima omogućava prodaju takoreći na dnevnoj bazi. Čini mi se da je to jedan dobar model koji je isplativ za obje strane. Ranije su galeristi uzimali pedeset ili čak šezdeset procenata od cijene slike koju prodaju. Napomenuću još da gospođa koja mi je ponudila takav vid saradnje ima otkupljena prava za nekoliko slika Tamare de Lempicke, i da se sa tim reprodukcijama predstavila na izložbi „Spectrum Miami“, što dokazuje njenu ozbiljnost i reputaciju u tom poslu u Americi. Ukoliko se najavljena saradnja ostvari, zaista ću napraviti veliki korak ka trajnom povezivanju sa veoma značajnim umjetničkim tržištem”.
Istoričarka umjetnosti Mirjana Dabović Pejović zapisalaje da nam „brižljivo odnjegovan likovni jezik slikara Aleksandra Vukotića pruža priliku da zavirimo u autorove svjetove sačinjene od iskustava, emocija i uspomena“
“Moje slike nastaju kao reakcija upravo na vrijeme koje sada živimo, u globalnom smislu, kao civilizacija. Svakodnevni odnosi, konflikti, relacije sa energetskim nabojem ili neki veliki lični zaključci su osnovna tema mojih slika. Koncept mog slikarstva je „otkrivanje istinitosti ispod slojeva prikazanosti u spoljašnjem svijetu“. Sve što vidimo oko nas prikazuje nam se u svojoj površnosti, a istinitost traži promišljanje i tumačenje. Recimo, ako je prikazanost nasmijana omladina kako po cijeli dan sjedi u kafićima, istinitost je da su napeti, neorganizovani i da ne ostvaruju lične potencijale, a samim tim ni funkciju u društvu. I tako redom. Istoričarka umjetnosti Mirjana Dabović je u svom tekstu zaista na pravi način približila publici moje slikarstvo. Ljepota slikarstva je upravo u činjenici da svaki posmatrač treba da ima lični emotivni i intelektualni doživljaj prikazanoga, da to što je prikazano na slici nije egzaktna priča, već da služi kao polazna osnova za refleksiju stavova i iskustava koje posmatrač donosi sa sobom. Takođe, u različitom vremenu, isti posmatrač će potpuno različito interpretirati istu sliku”.
Slikate direktno na lanenom platnu koje obično ne oslikate do same ivice. Zbog čega?
“Sam postupak slikanja je neuobičajen i autentičan. Platno ne zatežem na ram već ga preparaturom stabilizujem na lesonit tabli i slikam položenog na podu. Odabrao sam stoprocentno laneno platno, industrijski obrađeno, jer ima finoću tj. nije grubo kao sirovi lan, jer je veoma kvalitetno i dugotrajno, i jer se ne širi i skuplja kao recimo pamuk. U procesu slikanja ne razmišljam o količini oslikavanja platna, već mi tematika, simboli koji se pojavljuju na slikama i prostor koji ti simboli otvaraju diktiraju ishod slikanja. To je najčešće tako kao što ste primijetili, ali nije uvijek”.
Umjetnik Slobodan Slovinić smatra da „gotovo sva Vaša djela karakteriše neka vrsta suspregnute humornosti, blage ironije i suzdržanog cinizma“. Kako vidite takve sudove o Vašem stvaralaštvu?
“Veoma cijenim gospodina Slobodana Slovinića, kako njegove slike, tako i njegove tekstove. Mislim da je u pravu kada daje takve ocjene u interpretaciji mojih slika. Slike koje stvaram su rezultat ozbiljnog promišljanja, ali je taj rezultat često prikazan na neposredan i duhovit način. Generalno mislim da je slikarstvo kao djelatnost neka vrsta autoironije. S druge strane, dometi i važnost slikarstva i umjetnosti uopšte su neprocjenjivi za razvoj ljudske civilizacije”.
Kako biste prokomentarisali stanje na crnogorskoj likovnoj sceni?
“U Crnoj Gori postoje veoma dobri umjetnici koji su u potpunosti predani svom pozivu. Njih nije mnogo kao što se misli, ali ih ima. Problem je što svaka izložba dobija isti tretman i što su to uvijek hvalospjevi. Veoma je malo istinske analize umjetničkih djela i analize umjetničkih dometa. Često navodim: pitanje savremene umjetnosti nije pitanje ukusa. Ničijeg ukusa. To je pitanje slijeda događaja u umjetnosti u proteklih 150 i više godina i tačno se zna dokle se stiglo na tom putu. Po mom mišljenju, ukoliko ne eksperimentišete i ne istražujete u odnosu na sadašnje vrijeme, ukoliko oponašate umjetnike i stilove iz prošlosti ili pak sadašnjosti, onda se i ne bavite umjetnošću u pravom smislu riječi. Za ozbiljnu likovnu scenu neophodan je Muzej savremene umjetnosti kojeg Podgorica nažalost nema, ali se nadam da će društvo smoći snage i sredstava da osmisli jedan reprezentativan objekat sa vrhunskom stalnom postavkom koji bi bio nezaobilazna tačka za sve posjetioce našeg glavnog grada. Znam da su u tom pravcu ulagani određeni napori, ali čini mi se da se u dovoljnoj mjeri ne prepoznaju komercijalni kapaciteti takve institucije”.
