“Ima poezije u svakom čovjeku”, kaže Petar Božović koji je na beogradskom Kolarcu imao poetski koncert “Lišće, vjetar i ja”, piše Blic.
Upućeni kažu da je riječ o doslovce nesvakidašnjem događaju prepunom emocija i ljepote, a sve je osmislio sam Petar Božović. Govorio je stihove Stevana Raičkovića i Matije Bećkovića, koji mu je bio i gost, a koji i sam markantno govori poeziju, pa kad udari junak na junaka…
Pitali su ga da li je Don Kihot kad se u današnje vrijeme poezijom obraća narodu.
“Ima poetskog, a to će reći i poezije, u svakom čovjeku. I neka ko god hoće tvrdi da u njemu nema, ja znam da ima. Volio bih da probudim u ljudima tu potrebu za poezijom, jer ona postoji u svakome. Samo treba mal‘ko odškrinuti vrata”, kaže uz osmijeh.
Ne skrivajući ogorčenje, pa i ljutnju, govori o aktuelnom stanju u kulturi.
“Kultura nam je kao dijete razvedenih roditelja, a ni otac ni majka ne da o njemu ne brinu, nego ga ni ne priznaju, niti mu alimentaciju daju. Te postade socijalni slučaj koji pokušava da kakav-takav spas nađe u kontejneru… “, kaže Petar.
A o kultnoj seriji „Više od igre“, i njegovoj maestralnoj ulozi kaže:
“Vjerovali ili ne, nikad nijesam u cjelini odgledao tu seriju. Kad bi trebalo da kažem jednu riječ u odnosu na nju, bila bi to – ljepota. Ljepota u odnosu na to kako smo je radili, a prije svega u odnosu na to vrijeme iz ove perspektive. Pomislim ponekad šta bi bilo s ovom zemljom divnom da je ostao zanos koji smo u ono vrijeme imali. Gdje je nestao taj odnos prema životu?! Šta bi tom narodu, il’ narodima, da se ubija tako krvnički? I jedni druge, i sami sebe. I doslovno i metaforično. To je veliko razočaranje s kojim se susrijećem što sam stariji. Šta bi sa čovjekom?! Nijesam čovjek depresije, već radosti i hedonizma, ali kad pomislim na to, uhvati me depresija. Ovaj svijet je postao nepodnošljivo mjesto. A bio je tako lijep”, kaže Petar Božović.
Tetka Vida
A njega je, kaže, kroz život vodilo vaspitanje koje mu je dala njegova tetka Vida kod koje je odrastao.
“Ona me je i spasila. Jer, imao sam bar hiljadu razloga da potonem, da ne uspijem, ali uvijek sam se kroz život trudio da je ne obrukam. Ispraćala me u školu govoreći „ne laži, ne kradi i ne špijaj”. Držala do časti. U to vrijeme riječ ponos je bila tako dragocjena, tako skupocjena… Ko htio, ko ne htio, kom pravo, kom krivo, ali zapravo nema života bez časti”, kaže Petar Božović.
