Britanska spisateljica Virdžinija Vulf oduzela je sebi život 28. marta 1941. Napunila je džepove kaputa kamenjem i prosto ušetala u rijeku koja je tekla nedaleko od porodične kuće. Za sobom je ostavila oproštajno pismo upućeno suprugu Leonardu Vulfu.
Leonard i Virdžinija bili su vrlo uticajni u svijetu književnosti i osnivači izdavačke kuće „Hogarth Press“. Vjenčali su se 1912. godine i imali su neku vrstu otvorenog braka. Pričalo se o Virdžinijinim vezama sa ženama, ali ona je uvijek o Leonardu, o čemu svjedoče kako pisma tako i njeni dnevnici, govorila kao o savršenom partneru. Posljednjim pismom je dala definiciju ljubavi koju je osjećala prema njemu, boreći se sa strašnim strahovima i s potrebom da ga poštedi.
“Najdraži,
Ubijeđena sam da ludim. Ne možemo da prolazimo kroz još jedan strašan period. Ovaj put se neću oporaviti.
Počinjem da čujem glasove i ne uspijevam da se skoncetrišem. Dakle, uradiću ono što mi izgleda kao najbolje rješenje.
Pružio si mi najveću moguću sreću. Bio si po svakom pitanju najbolji muškarac. Ne vjerujem da je dvoje ljudi moglo biti srećnije, dok se nije pojavila ova užasna bolest.
Ne mogu više da se borim s tim, znam da ti remetim život i da bi bez mene mogao da radiš. I moći ćeš, znam to.
Vidiš da ne uspijevam čak ni ovo da napišem kako treba. Ne mogu da čitam.
Ono što želim da kažem je da ti dugujem svu svoju životnu sreću. Bio si beskrajno strpljiv sa mnom i nevjerovatno dobar. Želim to sve da kažem, a to svi već znaju.
Da je neko mogao da me spasi, to bi bio ti.
Napustilo me je sve osim uvjerenosti u tvoju dobrotu. Ne mogu nastaviti da ti kvarim život. Mislim da dvoje ljudi ne mogu biti srećniji nego što smo mi bili.
V.”
