Mladen Lompar, predsjednik Crnogorskog PEN Centra, jedan od najznačajnijih i najistaknutijih crnogorskih književnih stvaralaca, likovni kritičar, rukovodilac značajnih institucija kulture, borac za afirmaciju crnogorske kulture jezika, njenog multietničkog i multikonfesionalnog sklada, preminuo je juče u Kotoru, u 74. godini saopšteno je iz Crnogorskog PEN Centra.
Lompar je rođen 22. marta 1944. na Cetinju. Završio je Filozofski fakultet u Beogradu. Objavio je preko dvadeset pjesničkih zbirki, kapitalnu monografiju „Crnogorski slikari” i više studija o najznačajnijim crnogorskim likovnim umjetnicima. Knjige poezije prevedene su mu na engleski, francuski, albanski, slovenački, makedonski i bugarski jezik.
Dobitnik je Trinaestojulske nagrade, nagrade ,,Zlatni pečat Crnojevića”, „Risto Ratković“, „Vito Nikolić”, ,,Aleksandar Leso Ivanović” , ,,Miroslavljevo jevanđelje” i drugih. Bio je član Dukljanske akadmije nauka i umjetnosti i Crnogorskog društva nezavisnih književnika.
Mladen Lompar biće sahranjen sjutra na Cetinju.
Mada su njegovi angažmani u domenima istorije umjetnosti i muzeologiji neprocjenjivo važni za crnogorsku kulturu, najpoznatiji je kao pisac posvećen pjesništvu kao izabranoj poeziji i pjesnik sa biografijom koja je u znaku odsustva teatralnih gestova. Postojanost je bila njegov fundamentalni rezon, a poezija svetilište. Ono što je stvarao u poeziji, u crnogorskoj nacionalnoj biblioteci ima, zaista, status relikvije. Između korica svake svoje knjige smještao je dio samoga sebe, ono za što je vjerovao da bi trebalo da bude njegova prepoznatljivost za vrijeme u kojemu će biti prošlost.
Njegov odlazak je odlazak predanoga čuvara crnogorskog jezika. Komentarišući domete i mogućnosti pjevanja i mišljenja, citirao je Hajnriha Bela i podsjećao da je jezik najvredniji prirodni posjed čovjeka „kiša i vjetar, oružje i ljubavnica, sunce i noć, ruža i dinamit, ali nikad samo jedno od to dvoje; uvijek je opasan jer objedinjuje suprotnosti hljeb, nježnost, mržnju, a u svakoj, svakoj pa i najmanjoj rječci krije se još ponešto, pa makar i nevidljivo, nečujno, nedodirljivo: smrt. Uostalom, sve sto je napisano, napisano je protiv smrti.”
U vrijeme kada se oglasio, crnogorska poezija studila je u Njegoševoj sjeni. Teška kora tradicionalnosti zatvarala je kreativni prostor. Ne mistifikujući svoje puteve, sjećajući se tih početaka, naglašavao je da nije stvarao drugačije zbog prevrata, već zbog odgovornosti prema samome sebi. Danas, kada je otišao u vječnost, ima status vodećega glasa crnogorskog pjevanja i mišljenja s evropskim i mediteranskim usmjerenjem. S njim odlazi odstupnik od duhovne tradicije kojoj geografski pripada, crnogorskog patrijarhata koji poeziju poštuje kao boginja pamćenja. Lompar nije pristao biti puki, raštimovani ljubitelj pamćenja koji u ime kolektiviteta sabira fragmente prošlog. Bio mu je zahvalan, ali je svoju pripadnost iskazivao stojeći mu nasuprot. To je ona klasična pozicija tragičkog junaka koja je u temelju evropskoga pjesničkog iskustva.
Poezija je ono u što je uložio svoje vrijeme i ono što je volio. Prostor stvaralaštva tretirao je kao pravo na sopstvenost i mogućnost doživljaja lične uzvišenosti. Ostaje za njim ono za što je Bel rekao da je protiv smrti. Jezik i tvrđave sjećanja. A to je sve.
Zuvdija Hodžić : Najviše svoj i najviše naš
Lompar je preteča, predvodnik i najdosljedniji predstavnik postmoderne pjesničke generacije u Crnoj Gori. Otmen, suzdržan, lapidaran u izrazu i iskazu, u svemu nalazeći „starogrčku mjeru“, on je najviše crnogorski i najviše evropski pjesnik, najviše svoj i najviše naš. Obrazovan, kulturan, najistaknutiji naš likovni kritičar, znalac istorije umjetnosti od početaka do naših dana, pjesnik snažne imaginacije, liričar i mislilac, mnogo puta neposredno suočavan sa sopstvenom smrću, na tankoj žici između nje i života, Lompar je u poeziji nalazio uporište za trajanje i u životu i u budućnosti… Svejedno da li je pjesma nastala na mnogo puta ispisanom palimpsestu, ili snom pročitanom knjigom iz zapaljene aleksandrijske biblioteke, u kamen Duklje uklesanim epitafom, izmaštanim ili istinitim pismom monahinje i vlastelinke, grešnog raba, Slovom Crnojevića štamparije, fragmentom zapisa, onim što je nepovratno prošlo ili nadživjelo vjekove i vrijeme, Lompar je lirski doživljaj pretvarao u čistu poeziju, ljepotu i poruku.
