Kultura

Potonji crnogorski boem: 23 godine bez Vita Nikolića

Vito Nikolić

Prošle su 23 godine od tada nas je napustio posljednji crnogorski boem i naš Jesenjin-čuveni pjesnik Vitomir-Vito Nikolić.

Žalosno je što smo tek nakon što je otišao u “vječnu skitnju među zvijezdama” ustanovili da je ipak bio vrijedan pažnje, mada je emotivno pisao o jednoj Sonji, zvao je da skitaju, ali ona nikada nije iznijela malo nježnosti ispod kaputa.

Njegovi stihovi i dalje odišu ljubavlju, nostalgijom, osjećanjima bola, a prolaznost života, starost i bolesti koje sa sobom nosi starost, smrt, beskućništvo i samoubistvo su samo neki od motiva koji se pojavljuju u Vitovim pjesmama.

Ono što povezuje sve pjesme svrstane u ovoj zbirci jeste bujica osjećanja koja izviru iz njegovih stihova, ostavljajući poseban utisak na čitaoce.

Kako je i sam govorio, nije pisao poeziju da bi bio slavan pisac.

“Želio sam, naravno, da ta poezija bude prihvaćena. Ali, nikad zaista nijesam osjećao da sam slavan, već da su ljudi razumjeli šta sam htio da kažem”, govorio je Vito.

Neki, pak govore da je on crnogorski Jesenjin, ali mi njegovi poštovaoci i ljubitelji njegove poezije znamo da bi Vito na to poređenje samo odmahnuo rukom. Ipak je on bio “samo kafanski i više ničiji, bio pust i prezren – neželjen kao grobar”, kako je zapisao u svojoj pjesmi “Intime” prije više od dvije decenije.

“Dobri duh Nikšića”, kako Vita nazivaju njegovi Nikšićani zapravo i nije rođen u tom gradu.

Rođen je u Mostaru, a majka mu je bila iz Bukovice, od Jegdića. Njegovi Nikolići su iz Ozrinića, a često je govorio za sebe da je “kompletan Nikšićanin, iako već dugo živi u Titogradu”.

Nikšić je bio njegov duhovni i egzistencijalni oslonac i zbirno središte. Tu su bila “sva njegova blaga, dobri i poznati ljudi”, kako se kaže u jednoj čuvenoj pjesmi o gradu pod obroncima Trebjese.

Kada je imao sedam godina, počinje Drugi svjetski rat, a porodica se seli u Nikšić. Prije nego što je krenuo u prvi razred, njegova majka Danica je umrla, što ostavlja dubok trag u lirici u godinama koje su uslijedile. Skoro 35 kasnije, dobio je ćerku i nazvao je po ženi bez koje je prerano ostao.

Ipak, smrt majke nije jedino što je Vita unesrećilo. U dječijoj igri sa ručnom bombom, samo godinu dana kasnije, poginuo je njegov dvanaestogodišnji brat. Tragedija za Vita nije se tu zaustavila. Samo godinu dana poslije smrti brata, od rafala italijanske patrole, poginuo je i Borivoje, Vitov otac.

Vito ostaje sam sa svojih devet godina, a svoje utočište našao je u domu za ratnu siročad. Ubrzo je obolio od tuberkoloze, zbog čega se liječio u Brezoviku, odakle je pobjegao sa svojih dvadesetak godina.

Bio je gotovo sve što jedan čovjek u ovom životu može biti: siroče, skitnica, boem, zatvorenik, novinar, kritičar vlasti i pjesnik.

Njegova prva zbirka poezije “Drumovanja” objavljena je u Nikšiću 1962. godine. Izdanje pjesnikovih prijatelja “Sunce, hladno mi je”, objavljeno je takođe u Nikšiću, 1968. godine, a knjiga “Stihovi” objavljena je u Podgorici 1981. godine. Stare i nove pjesme objavljene su 1991. u Nikšiću, a izabrane pjesme pod naslovom “Posljednja pjesma” u Rijeci Crnojevića, 1994. godine.

Svoje knjige Vito je štampao o svom trošku. Iako u skromnoj opremi, bile su tražene i rado čitane, a najčešće su ih kupovali prijatelji sa kojima je živio kafanskim životom.

Vitove pjesme često su se recitovale u kafanskom štimungu, jer su većinom nastale za kafanskim stolom. Tako je i dan danas j hit pjesma Mikija Jevremovića “Pijem”. Vito je ranije otkrio da su to njegovi stihovi, pa je tako presavio tabak i podnio tužbu zbog plagijata. Suđenje je bilo interesantno za novinare i čitalačku publiku, ali su se njih dvojica brzo pomirili na sudu. Zahvaljujući njihovoj “koprodukciji” dugo već pjevušimo čuvene stihove “Pijem a ne znam čemu sve to…”

Za razliku od života, njegova smrt je bila tiha, pa je došla u snu, 10. septembra 1994. godine. Sahranjen je na privremenom groblju iza Saborne crkve Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, na mjestu gdje se prvih godina poslije Drugog svjetskog rata nalazila svlačionica fudbalskog kluba Sutjeska, u kojoj je Vito, kao mladi beskućnik proveo dvije ledene nikšićke zime.

Na prvu godišnjicu smrti, njegovi posmrtni ostaci prenijeti su u staro nikšićko groblje. Grob gdje zauvijek počiva neumorni skitač, avanturista i boem prekriva ploča od crnog mermera na kojoj je, po njegovoj želji, ispisano samo: “Vitomir Nikolić — Književnik”.

“Veliki nemir” našao je svoj vječni mir u gradu kojem je svim svojim bićem pripadao.

Šta smo sve uradili u znak sjećanja na Vita?

Prije tri godine, povodom 80 godina njegovog rođenja na šetalištu pod Trebjesom postavljena je tabla sa njegovim imenom, pa je Nikšić 2014. godine dobio Šetalište Vita Nikolića.

Samo jedna ulica i to u Podgorici nosi njegovo ime, a prošle godine ekipa dokumentarnog filma „U trag zaboravu“, koji je posvećen upravo njemu ispisala je njegove stihove u svim crnogorskim gradovima.

Za 72 sata filmadžije su obišle skoro sve opštine u Crnoj Gori i u svakoj ostavili „trag“ – grafit sa Vitovim stihovima.

Murali sa njegovim likom krase njegov Nikšić i Mojkovac, ali da li je to dovoljno za pjesnika koji je obilježio jednu epohu? Da li je sramota da se po Vitu danas ne zove nijedan bulevar, park, škola, trg?

Mural u Nikšiću

U biti crnogorskog mentaliteta, nažalost, jeste da veličamo tuđe a svoje pokopavamo. Zato, dok u čitankama preovladavaju strani pisci i pjesnici, a naša djeca bolje znaju strane bestselere, drumovi su se odavno, ali zaludu mnogo poželjeli ludaka.

Mural u Mojkovcu

Uistinu, Vitovu poeziju ne može da razumije svako, a posebno ne onaj koji nikada nije ni kročio u Nikšić. Ne može je shvatiti onaj koji nije bio zaveden mirisom lipa, niti prošetao krug po korzou. Ne može je shvatiti onaj koji u materijalnom siromaštvu nije živio dostojanstveno i prkosno. Ne može je shvatiti onaj koji u ovom divljem vremenu nije branio svoje stavove i stajao iza svojih riječi, uprkos posljedicama koju su slijedile. I nikada je neće shvatiti onaj koji se ne boji da kaže istinu, mada će ga ovakvo doba okarakterisati kao otpadnika iz društva.

I mada ga se dostojanstveno ne sjećamo a moram priznati, lako i zaboravljamo, makar danas na ovaj dan pristanimo svi na drumovanja i zaustavimo planetu. Toliko smo mu, makar, ostali dužni.

S.Bošković

Send this to a friend